tag:blogger.com,1999:blog-47769622639358175692024-03-06T08:12:53.825+01:00StranputicaNenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.comBlogger101125tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-37521215369208744792015-11-03T10:21:00.000+01:002015-11-03T10:21:13.784+01:00Sa promocija romana "Pod Ožljem!<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<a href="https://www.blogger.com/%3Cdiv%20id=%22fb-root%22%3E%3C/div%3E%3Cscript%3E(function(d,%20s,%20id)%20%7B%20%20var%20js,%20fjs%20=%20d.getElementsByTagName(s)[0];%20%20if%20(d.getElementById(id))%20return;%20%20js%20=%20d.createElement(s);%20js.id%20=%20id;%20%20js.src%20=%20%22//connect.facebook.net/sr_RS/sdk.js#xfbml=1&version=v2.3"; fjs.parentNode.insertBefore(js, fjs);}(document, 'script', 'facebook-jssdk'));</script><div class="fb-post" data-href="https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1661712114076778&id=1528289860752338" data-width="500"><div class="fb-xfbml-parse-ignore"><blockquote cite="https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1661712114076778&id=1528289860752338"><p>У петак 30. октобра у Дому културе, промовисана је специјална едиција романа "Под Ожљем" Снежане Нене Живковић у органи...</p>Posted by <a href="https://www.facebook.com/Српско-удружење-Ћирилица-Београд-Повереништво-Прибој-1528289860752338/">Српско удружење "Ћирилица" Београд Повереништво Прибој</a> on <a href="https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1661712114076778&id=1528289860752338">понедељак 2. новембар 2015.</a></blockquote></div></div>"><div id="fb-root">
</div>
<script>(function(d, s, id) { var js, fjs = d.getElementsByTagName(s)[0]; if (d.getElementById(id)) return; js = d.createElement(s); js.id = id; js.src = "//connect.facebook.net/sr_RS/sdk.js#xfbml=1&version=v2.3"; fjs.parentNode.insertBefore(js, fjs);}(document, 'script', 'facebook-jssdk'));</script><div class="fb-post" data-href="https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1661712114076778&id=1528289860752338" data-width="500">
<div class="fb-xfbml-parse-ignore">
<blockquote cite="https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1661712114076778&id=1528289860752338">
У петак 30. октобра у Дому културе, промовисана је специјална едиција романа "Под Ожљем" Снежане Нене Живковић у органи...<br />
Posted by <a href="https://www.facebook.com/%D0%A1%D1%80%D0%BF%D1%81%D0%BA%D0%BE-%D1%83%D0%B4%D1%80%D1%83%D0%B6%D0%B5%D1%9A%D0%B5-%D0%8B%D0%B8%D1%80%D0%B8%D0%BB%D0%B8%D1%86%D0%B0-%D0%91%D0%B5%D0%BE%D0%B3%D1%80%D0%B0%D0%B4-%D0%9F%D0%BE%D0%B2%D0%B5%D1%80%D0%B5%D0%BD%D0%B8%D1%88%D1%82%D0%B2%D0%BE-%D0%9F%D1%80%D0%B8%D0%B1%D0%BE%D1%98-1528289860752338/">Српско удружење "Ћирилица" Београд Повереништво Прибој</a> on <a href="https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1661712114076778&id=1528289860752338">понедељак 2. новембар 2015.</a></blockquote>
</div>
</div>
</a></div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-48823760042358764512015-07-19T11:44:00.002+02:002015-07-19T11:44:17.249+02:00Pod Ožljem<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhOF3GdOh5rrXaER8xLBHM3IpWt0IUXiEokVml-9ecV6Y4fBgqD-puSL3qrulA9j5IBTUlZz5t2myCp5jghCyBzBPxSjgOoXJgSdRWXRY-1jmx1TgaI0TGwRySpNKZYuRJT1ICIfL74_8Q/s1600/Naslovna1.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="320" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhOF3GdOh5rrXaER8xLBHM3IpWt0IUXiEokVml-9ecV6Y4fBgqD-puSL3qrulA9j5IBTUlZz5t2myCp5jghCyBzBPxSjgOoXJgSdRWXRY-1jmx1TgaI0TGwRySpNKZYuRJT1ICIfL74_8Q/s320/Naslovna1.jpg" width="217" /></a></div>
<br /></div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-33117886936462495922014-04-13T00:53:00.003+02:002014-04-13T00:53:36.292+02:00Volela boih da sam ja ovo napisala<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<a href="http://www.cityofnis.rs/index.php/zabava/item/1798-draga-deco-ako-me-drmne-neki-skup-auto#.U0fQeISlTyU.facebook">http://www.cityofnis.rs/index.php/zabava/item/1798-draga-deco-ako-me-drmne-neki-skup-auto#.U0fQeISlTyU.facebook</a><br />
<br />
<br /></div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-2748744323068669342014-04-05T20:22:00.000+02:002014-04-05T20:22:12.813+02:00Velizar i Marina<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<span style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px;">Velizar ćelavi od muke. Od desnog uveta do temena proteže se ogolela koža, a one, tek izbile tanušne vlati nesvesno čupka čim razgovor o Marini sklizne na druge teme. Sluša krajičkom svesti, vrebajući trenutak kad će se ubaciti nekim sitnim sećanjem na nju i niko nema srca da ga prekine dok zagrcnuto priča. Na čas utihne, kao da osluškuje, a pogled mu se izgubi i nervozno čupkanje pojača. </span><br style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px; margin: 0px; padding: 0px;" /><span style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px;">Velizar je Marinu voleo dugo i mnogo i čekao je, kao u priči, da i ona njega zavoli. Predugo je čekao, toliko da su svi digli ruke od njega. Uglavnom se opijao, sedeći negde po strani društva i prostora u kojem je ona dominirala. Marina je bila centar i zamajac kruga u kojem su se, kao u kovitlacu, smenjivali likovi i događaji, u kojem se odvijao čitav varoški život. Velizar je bio na samoj periferiji tog kruga, potpuno neprimetan i tih. Čekao je i pio da prekrati čekanje. Drugi su se pomerali na Marininoj lestvici, menjali položaj i ulogu, preskakali, kao elektroni, sa jedne orbite na drugui i znalo se, ako te ona primi među svoje pratioce, primila te je čitava varoš. Umela je da prepozna i podstakne strunu radosti u ljudima, da ih navede na sto čuda ne bi li otkrili ono najtoplije u sebi.</span><br style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px; margin: 0px; padding: 0px;" /><span style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px;">Nekad se povlačila u senku trona kraljice trača, dajući drugima prostor da ižive svoje ludorije, a čim zapreti opsanost da varoški život utone u čamotinju, vraćala se u centar dešavanja, da još jednom da zamajac događajima koji će se dugo šapatom prepričavati. </span><br style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px; margin: 0px; padding: 0px;" /><span style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px;">Pričalo se da je u vezi sa nekim oženjenim dilberom, potpuno nesvesnim da mu je samo činjenica što se dovodi u vezu sa Marinom davala značaj. Mora da se zaljubio toliko da se razdvojio od žene, ali nedovoljno da se stvarno razvede. A obe su ga ludo volele i pristajale na nečasne uloge koje im je podelio. Trošio je ženine pare i najbolje godine ljubavnice, lagao ih obe, dovoljno vešto i sa takvom strašću da nijedna nije posumnjala da je baš ona ta prava. Nadmetale su, se svaka onim što je imala. Žena stabilnim domom, raskošnom kućom i ogromnim prihodima, a ljubavnica svojom mladošću, lepotom, neiscrpnom radošću kojom ga je obasipala. Sretale su se po Banji, bizarno uživajući u bolu koji su jedna drugoj nanosile, a uporne u neodustajanju od tog čoveka koji ih je godinama mučio. Toliko je dugo to bolesno stanje trajalo, da je on postao samo oruđe kojim su jedna drugu povređivale. To što su obe zvale ljubav odavno je zgaslo u poniženjima koja su podnosile i lepo se videlo da taj trougao održava samo inat. Čim je jedna digla ruke i druga se povukla. Ostavile su ga gotovo istovremeno, kao da su se dogovorile i niko nije saznao kako se i zašto to, konačno, desilo. On se još neko vreme povlačio po varoškim bircuzima, vrebajući priliku da iznese prljav veš o bivšoj ženi i ljubavici, ali nikome više nije bilo zanimljivo da sluša preuveličana sećanja ocvalog švalera. </span><br style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px; margin: 0px; padding: 0px;" /><span style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px;">I Marina se potpuno povukla, umorna od ponižavajućih godina te grešne ljubavi, od zluradih priča, osuda, zavisti svih onih žena koje su je glasno pljuvale, a u tišini se pitale kako to izgleda prepustiti se strasti i vrebale priliku da i same to okuse. I dalje je bilo dovoljno samo da se pojavi, pa da se sve ustalasa, ali je svakim svojim gestom poručivala da je ona sa ludostima završila. Nije pričala o svom gorkom iskustvu, nije se pravdala, objašnjavala, čak i kad bi neko namerno pomenuo onog bilmeza, pravila se da nije čula i nastavljala razgovor nekom sasvim običnom temom. Jedino kad bi je neko s kim je bila baš bliska podsetio na grešne dane, pogledala bi ga molećivo, dajući mu do znanja da je ta tema suviše bolna da bi se o njoj pričalo. I čovek bi ućutao, postiđen što je išta pominjao. </span><br style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px; margin: 0px; padding: 0px;" /><span style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px;">Provela je godine odbijajući da novom ljubavi popuni prazninu koja je ostala iza one promašene. Raskošna lepota je lagano venula, a Marina je ostajala sama. Nudili su joj se mnogi, opominjali je da joj preti samoća u starosti, ali nje se to nije ticalo. Samo je želela da utone u anonimnost i skoro je usela u tome.</span><br style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px; margin: 0px; padding: 0px;" /><span style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px;">A baš tu, među onima koje niko ne primećuje sačekao ju je Velizar. </span><br style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px; margin: 0px; padding: 0px;" /><span style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px;">U početku smo mislili da je to njen novi hir, da se umorila od samoće i dosade varoškog nedešavanja, da je pregrejani avgust potpalio vatre koje je samovoljno ugasila. Predviđali smo da će joj ova ljubav potrajati koliko i sezona na Žićinoj plaži i začudili se kad je u oktobru osvanula u Velizarovoj kući. „Ma zapili se, pa ostala da prespava", tako smo govorili, a kad je to učestalo toliko da je u svoju kuću odlazila samo da se presvuče, u neverici smo odmahivali glavom. Tada se neko setio da je Velizar uvek bio tu negde, u Marininoj blizini, ali toliko tih i nenametljiv da niko na njega nije obraćao pažnju. Pazio je na nju iz sopstvenog pijanstva, bez osude, bez ljutnje, samo beskrajno tužan što je troše pogrešni ljudi i što on sam nema dovoljno snage da je izvuče iz ludila u koje je zašla. A voleo ju je baš takvu, nepromišljenu, strastveno predanu samouništenju, ranjivu i drčnu istovremeno. I negde je znao da će joj on biti poslednja ljubav, ona od koje se ne gori, već tinja i povremeno rasplamsava sigurnošću trajanja. </span><br style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px; margin: 0px; padding: 0px;" /><span style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px;">I Marina je oživela, prepoznajući u Velizaru onaj mir i spokoj za kojim je tragala besneći u mladalačkim ljubavima. Posvetila mu se ostacima ljubavi koju je neštedimice rasipala na sve strane. Lagano se distancirala od svih koji su je podsećali na ono ludili, jer nije želela da njima naruši sklad koji je gradila sa Velizarom. Njegovim prijateljima je zamenila svoje, njegovu rodbinu prihvatila kao svoju rođenu, od njegove kuće napravila dom o kojem je sanjala. A Velizara, sasvim običnog i neprimetnog, lagano je preobrazila u šarmantnog advokata koji pleni u društvu. Imala je taj neverovatni dar da čoveka kojeg voli gurne u prvi plan dajući mu iluziju da je značajniji nego što je stvarno bio.</span><br style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px; margin: 0px; padding: 0px;" /><span style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px;">Živeli su par godina ušuškani skladnim mirom, ugađajući jedno drugom. Ispunjavali su jedno drugom želju i pre nego što bude izrečena, putovali, okupljali u svom domu odabrane prijatelje, pomagali bratsku decu i obe familije i nikad, baš nikad se nisu požalili jedno na drugo. Onda je Velizar nastradao u saobraćajnoj nesreći, kad se potpuno pijan vraćao sa nekog derneka. Jedan glupi muški razgovor mu je vratio najgore more - da je nije dovoljno vredan, da ga ne može takvog voleti i da još čeka onog koji ju je najviše ranio. Jedva se oporavio od lomova, ali su mu ostale teške glavobolje koje su se alkoholom i upornim odbijanjem da joj kaže šta ga muči samo pogoršavale. Izjedala ga je ljubomora na njenu prošlost toliko da je u svakom pogledu prepoznavao ono čega se ona odavno odrekla. A ona je znala i gorela od strepnje da će grehe okajati žrtvujući Velizarovu ljubav. Davala mu se dušom i telom, preklinjala, patila, ugađala mu, negovala ga i svakim dahom sve više strepela. Upinjala se preko svojih granica da se održi tanka nit odanosti, toliko se upinjala da je vreme na poslu provodila potpuno iscrpljena. Brinuo nas je njen stalni umor, njene temperature koje nisu prestajale. Zapitkivali smo je koješta, navodeći je da nam otvori dušu, jer je bilo očigledno da pati, nagovarali je da ide kod lekara, bar da se pregleda, a ona bi samo odmahnula rukom: „Nije to ništa, samo sam malo umorna. Velizara ovih dana mnogo boli glava". I terala njega na sva moguća ispitivanja, brinući se ljubavlju žene, prijateljice, majke i sestre istovremeno. A kopnela je naočigled svih nas i kad više nije imala ni toliko snage da njemu pruži čašu vode, saznala je od čega boluje. Tada je Velizar skupio ono malo snage preostale od glavobolja, namerno zaboravio na njihov uzrok i posvetio se Marininom lečenju. Zapustio je posao tragajući za melemom koji će je ozdraviti. I svaki novi lek mu se činio kao onaj pravi, a svaki savet budio novu nadu. Nije više smeo da zaspi, plašio se da će njoj nešto zatrebati. </span><br style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px; margin: 0px; padding: 0px;" /><span style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px;">Onog jutra je okrenuo leđa samo da sakrije uzdah nemoći pred njenim bolom, a kad je ponovo pogledao već je bila sa druge strane. Ugasila se tiho, bez ijedne reči, ali nikad nije otišla iz njegovog života. Svako jutro Velizar skuva dve kafe. Jednu popije, a drugu ostavi netaknutu. I ode na posao, samo da mu vreme brže prođe. Popodne postavi sto za dvoje, ali ne jede. Oćuti desetak minuta, pa ode do groblja ili na reku, zavisi gde će joj tog dana biti bliže. Jednom je sanjao da leži na trosedu u dnevnoj sobi, opuštena, preplanula u belom šorcu i majici, sa rukama pod slapom kose. Rekao joj je: „Otkud ti, Maki, zar nisi...?" a ona se nasmejala i odgovorila: „Umrla? Možda i jesam, ali sam stalno ovde, samo ti ne umeš da me vidiš." </span><br style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px; margin: 0px; padding: 0px;" /><span style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.599998474121094px;">I od tad je mirniji. Naučio je da je vidi, ponekad joj glasno odgovara na pitanja i krivo mu je kad ga neko običnim temama prekine u tom razgovoru. Tada nervozno čupka kosu iznad desnog uveta, tačno na onom mestu gde ga je nekad probadala užasna glavobolja.</span></div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-61138631442739007622013-02-03T19:44:00.004+01:002013-02-03T19:44:51.603+01:00Pola veka<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhksJ9xc8ZU5TGURCuP7KcVwQedA0FVmgYL99jLIPmOBxWMZM-ngrGr2PEY7WwHWgaO5JF37ENS02cUUrGpFU_jO0VfS5DtEi9qZYxldKOqm80ktc_AfgnZQGLGulsjlvR2L_PTOUi-DcI/s1600/IMAG_0474.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="480" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhksJ9xc8ZU5TGURCuP7KcVwQedA0FVmgYL99jLIPmOBxWMZM-ngrGr2PEY7WwHWgaO5JF37ENS02cUUrGpFU_jO0VfS5DtEi9qZYxldKOqm80ktc_AfgnZQGLGulsjlvR2L_PTOUi-DcI/s640/IMAG_0474.jpg" width="640" /></a></div>
<br />
<br />
<div class="MsoNormal" style="text-align: left;">
<span style="font-family: Verdana, sans-serif;"><span style="background-color: white; background-position: initial initial; background-repeat: initial initial; color: #222222; line-height: 115%;">Lepe, uspe</span><span lang="SR" style="background-color: white; background-position: initial initial; background-repeat: initial initial; color: #222222; line-height: 115%;">šne, još poželjne i zrele.
Žene u pedestim. Konačno tamo, preko one granice koja odvaja mladost od ostaka
života. Nemoj da se zaluđujemo, bolji deo je prošao. Šta smo uradile, uradile
smo. Neke su se ostvarile kroz karijeru, neke kroz porodicu, neke pokušale to dvoje
da uskalde. Jesmo li zadovoljne? Jesmo li srećne? Jesmo li to htele?<o:p></o:p></span></span></div>
<div class="MsoNormal" style="text-align: left;">
<span lang="SR" style="background-color: white; background-position: initial initial; background-repeat: initial initial; color: #222222; line-height: 115%;"><span style="font-family: Verdana, sans-serif;">Tjah, kad malo razgrneš fasadu i oslušneš jedva primetnu tišinu u priči o stanovima,
putovanjima, ludim provodima i uspomenama koje su nas obeležile, otkrićeš
potisnuto nezadovoljstvo i zagrcnuti strah od onoga što nas tek čeka. I nema te
šminke, koktela ni dobrih cipela koje će ukloniti senku tuge i potpuno
izbrisati tragove neprospavanih noći u kojima smo se pitale – Bože, što baš
mene? Šta sam ti skrivila, pa me ovako kažnjavaš?<o:p></o:p></span></span></div>
<div class="MsoNormal">
<span style="font-family: Verdana, sans-serif;"><span lang="SR" style="background-color: white; background-position: initial initial; background-repeat: initial initial; color: #222222; line-height: 115%;"> </span><span style="background-color: white; background-position: initial initial; background-repeat: initial initial; color: #222222; line-height: 115%;">Znam da svaka od nas ima neku muku s kojom vodi, uglavnom, izgubljene</span>
bitke, kao što znam da nam ni inteligencija, ni životno iskustvo, ni sve
ono u čemu smo blistave nikako ne pomaže da rešimo taj jedan problem
koji godinama vučemo na grbači. Nekoj je to promašeni brak, nekoj finansije,
nekoj deca, nekoj neostvarena karijera… A šta god bilo, sigurna sam da je svaka
zamišljala svoj život uzbudljivijim i lepšim, nego što stvarno jeste. I ne znam
baš ni jednu ženu koja je potpuno zadovoljna sobom.<o:p></o:p></span></div>
<div class="MsoNormal">
<span style="font-family: Verdana, sans-serif;"><span style="background-color: white; background-position: initial initial; background-repeat: initial initial; color: #222222; line-height: 115%;"> Nekad mi je lakše da se opravdam sudbinom, a
nekad mislim da sami biramo okruženje, scenario,</span> okolnosti... bem li ga
kako da nazovem to s čim treba da se rvemo čitavog života. Tada
zamišljam da na rođenju dobijemo jednu providnu sferu, koja raste
uporedo s nama i možeš da vidiš kroz nju, nekad ti se čini da to s druge
strane možeš i da dodirneš, ali iz nje nema izlaza, koliko god se
trudio. Ili ima, ako uspeš da pokidaš tu tananu opnu koja ti ograničava
delovanje i ne dozvoljava da dosegneš baš sve što poželiš. Samo... to
kidanje ima svoju cenu i ko je spreman da plati, ide dalje, do sledeće opne.
Neki se slome sami, nekima se slome najbliži, a neki dugo opstaju
neokrznuti i uvereni da su svojom sposobnošću, nekim izuzetnim darom ili
naklonošću više sile, zasluženo dobili izlaz. Možda i jesu, ko će ga
znati?! Ja se još vrtim u svojoj sferi i čeznem da iz nje izađem, ali me
plaši cena tog koraka. <o:p></o:p></span></div>
<div class="MsoNormal">
<span style="background-color: white; background-position: initial initial; background-repeat: initial initial; color: #222222; line-height: 115%;"><span style="font-family: Verdana, sans-serif;">A možda samo treba da se
pomirim sa sobom I smislim šta ću sa ostatkom ovog života? </span><span style="font-family: Arial, sans-serif; font-size: xx-small;"><o:p></o:p></span></span></div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-69780339580380269422013-02-03T19:07:00.000+01:002014-04-08T11:15:42.822+02:00Pisanje<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div style="text-align: left;">
</div>
<br />
<div style="margin-bottom: .0001pt; margin: 0cm;">
<span style="color: #222222; font-family: "Verdana","sans-serif"; font-size: 13.5pt;">Neću reći ništa novo ako
objavim da nove tehnologije otvaraju beskrajne mogućnosti i čitavoj reci
anonimusa pružaju priliku da ispune davnašnje snove, ali nekako moram da počnem
ovaj zapis, a ovo mi se čini prikladnim.</span><span style="font-size: 13.5pt;"><o:p></o:p></span></div>
<div style="margin: 0cm 0cm 0.0001pt; text-align: justify;">
<span style="color: #222222; font-family: "Verdana","sans-serif"; font-size: 13.5pt;">Dakle, internet nam je otvorio mogućnost da dopremo do
nepregledne mase zaljubljenika u pisanu reč i/ili dokonih zarobljenika
dvosobnih krletki, koji traže najjeftiniji način da ispune slobodno vreme i
odvrate misli od onoga što ih zaista tišti i izjeda. A šta ćeš lepše,
svrsishodnije i bezbolnije od neobaveznog iščitavanja nečijih literarnih
sastava na sve moguće teme koje ljudski um može da izmisli - od recepata za dug
i srećan život, tračeva, onlajn dijagnoza, preko metafizičkih zapisa poverenih
samozvanim medijima od strane vanzemaljskih sila, do najcrnjih vesti skupljenih
po belosvetskim budžacima i objavljenim sa samo jednom svrhom - da na trenutak
odvrate misli čitaoca od uzaludnog pokušaja da svom bledunjavom životu nađe
smisao.</span><span style="font-size: 13.5pt;"><o:p></o:p></span></div>
<div style="margin: 0cm 0cm 0.0001pt; text-align: justify;">
<span style="background: white; color: #222222; font-family: "Verdana","sans-serif"; font-size: 13.5pt;">Kako i sama spadam u zarobljenika dvosobne
krletke u kojoj treba zasluženo da se odmaram (od iscrpljujuće državnog posla
kojim obezbeđujem hleb svoj nasušni, malo cigara i poneku krpicu na rasprodaji)
i dozvolim svojim misaonim potencijalima da se razviju do maksimuma, što znači
da imam vremena na pretek i ne znam kako pametnije da ga iskoristim, ja pišem.
Doduše, mogla bih i da šijem, okopavama baštu ili gajim piliće i od toga vidim
kakve vajde, al' me ograničava prostor. Dobro, to sa šivenjem sam probala i baš
mi ne ide. Probala sam i da štrikam, samo mi se činilo suviše sporo i pipavo,
pa sam i od toga odustala, a i ne isplati se, jer me gotov džemper kod Kineza
košta manje od vunice koju upropastim na sopstvene kreacije. Baštu nemam,
piliće da gajim u kupatilu - nema smisla, a i Sima samo čeka da me prijavi
kućnom savetu za narušavanje higijenskih uslova u zgradi. Jedno vreme sam
držala privatne časove i ne znam da li su se ova deca opametila ili su našli
neku sposobniju profesorku, tek, ne traže mi usluge. </span><span style="font-size: 13.5pt;"><o:p></o:p></span></div>
<div style="margin: 0cm 0cm 0.0001pt;">
<span style="background: white; color: #222222; font-family: "Verdana","sans-serif"; font-size: 13.5pt;">Dakle, šta
mi je ostalo da ubijem vreme? Pisanje, normalno. To napisano, povremeno,
objavljujem na ovom svetom mestu, potajno se nadajući da će se steći dovoljno
čitalaca da opravdaju potrošeno vreme i daju mi potvrdu da nisam spiskala
najbolje godine u čekanju. A kako sam počela? E, o tome sam htela ovog
puta da vam pričam.</span><span style="font-size: 13.5pt;"><o:p></o:p></span></div>
<div style="margin: 0cm 0cm 0.0001pt;">
<span style="background: white; color: #222222; font-family: "Verdana","sans-serif"; font-size: 13.5pt;">Jedno vreme
sam čitala sve što mi padne šaka - od ozbiljnih naučnih knjiga do srceparajućih
ljubavnih romana. Ma čitala sam, bre, i deklaracije na deterdžentima (bile mi
pri ruci, a da ne dangubim u kupatilu) i tako sam se izveštila u toj veštini,
da sam već kod prve glave kapirala kuda me vodi ostatak priče, posebno ako su
autorke u pitanju. </span><span style="font-size: 13.5pt;"><o:p></o:p></span></div>
<div style="margin: 0cm 0cm 0.0001pt;">
<span style="background: white; color: #222222; font-family: "Verdana","sans-serif"; font-size: 13.5pt;">Ljubavni
romani, uglavnom, počinju isto - saplitanjem glavne junakinje (neka
Anđela, Sanja, Tanja, Mia i sl.) kojoj se vetar igra u kosi dok pada pred
noge svoje buduće ljubavi. Naravno, ona visoka, plava, nevina i
diplomirana, on zgodan, crn i bogat! I već kod tog pada je jasno da je
sudbinska ljubav u pitanju, ali nema smisla da se roman završi na prvoj strani.
Mislim, treba tu da se umeša neka zloća, da naivnost dovede junakinju u niz
zaglupljujućih situacija, a da glavni baja pokaže koliko je sposoban i
beskompromisan kad je biznis u pitanju. I tako do besvesti, isprekidano
detaljnim opisima saobraćajnih nesreća ili bolesti od kojih bi
svako normalan mandrknuo kod trećeg simptoma. Naravno, tu je posebno
poglavlje sa gubljenjem nevinosti i orgazmom koji je vodi u nebeske visineo.
Srećan kraj podrazumeva prosidbu i sve ispunjeno mašnicama, leptirićima, kućicama
u cveću i tako to. Lepo ti se sloši od tolike pastorale! </span><span style="font-size: 13.5pt;"><o:p></o:p></span></div>
<div style="margin: 0cm 0cm 0.0001pt;">
<span style="background: white; color: #222222; font-family: "Verdana","sans-serif"; font-size: 13.5pt;">A mene živo
zanima kakav bi bio nastavak. Ono, junakinja i njen baja posle 20 godina
srećnog braka? A da, tu dolaze memoari estradnih spisateljica, ispunjeni
perverzijama koje ne bi mogla da izdrži ni Mesalina (poznata kao Vojnička
čizma). E što te vole da se hvale, lepo se pitaš kad su stigle da ostave toliki
trag na estradnom nebu, kad su ga, uglavnom, gledale ležeći na leđima!?</span><span style="font-size: 13.5pt;"><o:p></o:p></span></div>
<div style="margin: 0cm 0cm 0.0001pt;">
<span style="background: white; color: #222222; font-family: "Verdana","sans-serif"; font-size: 13.5pt;">Druga
varijanta su istorijski romani o svim sveticama pravoslavnim. Pročitaš jedan i
znaš ih sve, samo se menjaju mesto i vreme, okolnosti iste. Ona iz bogate
porodice, nezadovoljna statusom lepojke od koje se očekuje samo da rađa i ugađa
voljenom, rešava da se odmetne od ovoga sveta i kroz nezamislivu patnju i
samoću doživi uzdizanje do nebeskih dveri. Naravno da se odriče svega
materijalnog, uključujući oca, majku i porodično imanje, i odlazi preko sedam
gora i sedam mora da pronađe spas... Od čega? Gubitka duše? Ili da pronađe
istu? E sad, tu fascinira piščeva imaginacija, jer nam detaljno prenosi
razmišljanja buduće svetice, dok se bori sa odvratnim demonima telesnim koji je
vuku u blato ovozemaljsko. Kad posle višedecinijskog samoprogonstva ipak reše
da se vrate u svet koji su s gnušanjem napustile, dešava se nešto neverovatno -
svi, ali baš svi koje sreću nekako znaju da je pred njima svetica. Kako,
bre? I zašto se to više ne dešava? I dobro, napišeš jedan roman na tu temu,
doživiš da te hvale i čitaoci i kritika i ideš na sledeću. Ma jok, bre, pisac
se tek tada razmaše, pa izda sabrana dela ređana po crkvenom kalendaru. E tu se
smorim.</span><span style="font-size: 13.5pt;"><o:p></o:p></span></div>
<div style="margin: 0cm 0cm 0.0001pt;">
<span style="color: #222222; font-family: "Verdana","sans-serif"; font-size: 13.5pt;">Smorim se i kad jedva dođem
do primerka mnogo hvaljene knjige čiji je autor upravo ovenčan svim mogućim
književnim nagradama, i na pola knjige zaključim da sam to već negde čitala.
Alo, bre, rekoh li da sam patološki čitalac svega napisanog? Mis'im, tu se više
iznerviram što ne mogu da se setim ni knjige, ni autora, ali znam, nisam luda,
da sam o toj temi ČITALA! </span><span style="font-size: 13.5pt;"><o:p></o:p></span></div>
<div style="margin: 0cm 0cm 0.0001pt;">
<span style="color: #222222; font-family: "Verdana","sans-serif"; font-size: 13.5pt;">I tako, sedim smorena ispred
kompa i pitam se da li je neko presekao dotok svežih ideja i dobrih autora, kad
mi stiže mejl od drugarice. Napisala svoja sećanja na godine rada u jednoj
psihijatrijskoj ustanovi. Ništa patetika, ništa dubokoumnost, samo priče
nesrećnika koji su zaglavili sa one strane razuma. Čoveče, još ne mogu da dođem
sebi! Tako jednostavno napisano, a tako iskreno i puno života i opomene. </span><span style="font-size: 13.5pt;"><o:p></o:p></span></div>
<div style="margin: 0cm 0cm 0.0001pt;">
<span style="color: #222222; font-family: Verdana, sans-serif; font-size: medium;">Evo, držim taj njen prvenac ukoričen i baš mi nešto milo. </span></div>
<div class="MsoNormal">
<br /></div>
<br /></div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-62545585646106809582013-01-14T21:48:00.001+01:002013-01-14T21:51:51.861+01:00Ako neko svrati...<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Dodala sam malo starih priča, kol'ko da oživim ovo mesto.<br />
I evo, čitam ove stare priče i ne mogu da verujem da ih ima ovoliko, a ni da sam ih ja pisala. Mislim, ima ih još, samo treba da preturim po kompu da ih nađem, a ako svrati neko od redovnih posetilaca legendarnog Spletkarijuma, neka ne zameri što se ponavljam. Činim to iz čisto sebičnih razloga, jer se rado sećam vremena kad smo pisali k'o ludi na tom parčetu weba i jedva čekali da vidimo komentare posetilaca. Ah, gde nestade taj zarazni entuzijazam?<br />
<br />
A nije da me nisu proslavile. Eto, svaki put kad odem u Mramorak sretnem nekog novog čitaoca, i da vidiš, sviđa im se to što sam pisala, samo im nije jasno otkud meni taj dar. Mislim, lepo vidim da im je milo što me znaju od malih nogu, al' im nekako čudno jer im nikad nisam delovala kao književni tip. I onda krene zapitkivanje tipa - kad si ti to otkrila, pa kako ti došlo, pa je l' izmišljaš il' se stvarno desilo i sve me gledaju onako, kao da mi ne veruju da sam to baš ja sročila. I brinu, vidim da brinu, kao da sam obolela od neke neizlečive bolesti pa se plaše da im ne padnem na grbaču. Hmmm, ili brinu u kom ću kontekstu da ih pomenem u nekoj priči koja tek sledi?<br />
<br />
Kaže moj komšija Mile P. iz Mramorka: "Čitao sam one tvoje priče i provalio sam te. Bila si usamljena i tužna u toj Inđiji, zato si toliko pisala!" Jeste, što da krijem. Samo... i sad sam usamljena, a nešto me mrzi da pišem. A imala bih o čemu, majke mi, nije da mi se baš ništa ne dešava, nego... Pravo ad ti kažem, nešto kalkulišem da mi se ne obije o glavu to što bih rekla. Eto, onomad mi jedna komšinica ispriča celu autobiografiju (sa detaljima koje bih radije zaboravila) i nema ništa protiv da je uzmem za junakinju nekog romana, samo imena da izmenim. Ali... Imajući u vidu aktere pojedinih događaja, nisam sigurna da bih dočekala ni prvo izdanje tog štiva. Al' ajde, sad kad sam počela, nek' ide život!<br />
<br />
Dakle, evo me u 2013. živa, zdrava i relativno normalna, a sve sam mislila da će onaj smak sveta stvarno da se desi i malo sam se razočarala što nas je omašio. Mis'im, predugo traje ovo bauljanje o živom blatu svakodnevice, bez izgleda da se pomerimo ka svetlijoj budućnosti, pa sam se nekako nadala da će Onaj odozgo da se prihvati metle i počisti ovu gamad što nam krv pije na slamčicu, al' ništa. Ni On više nema živaca da se s nama bakće, pa mi nema druge do da čekam samostalni odlazak sa ove planete. A kad već moram ovde da boravim, ajde da ostavim i neki pisani trag za sobom.<br />
<br />
Uostalom, ko zna ko sve može ovde da svrati? Šta, recimo, da naiđe neki izdavač ili književni kritičar, pa se baš zabavi ovim štivom i ostavi mi poruku u stilu: "Gde si, Selice sestro slatka, ubih se tražeći nešto ovako pitko?! Daj ovamo sve što imaš zapisano (od osnovne do danas), da objavimo sabrane priče i oduvamo one što se danas zovu spisateljice!" A ja ne mogu da se setim gde su mi sabrana dela. Ili me pita na čemu sad radim, a ja odgovaram: "Na pravljenju spiskova za vojnu evidenciju." Pa ne ide, brate, je l' tako?!<br />
<br />
I zato sam rešila da se opet posvetim pisanju, pa šta mi Bog da (kad već nije hteo smak sveta).<br />
<br />
<br /></div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-12777912968308892432013-01-14T21:07:00.001+01:002013-01-14T21:08:52.101+01:00Miljence<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhU0o1Vt3XLLd6Boui6c4JuZgV_TSOeluXsLlcQmOnfujBTzxMUgf49RY4qtMA8dljgTf02Nu_VuB9jnu9xJSSRRq9DkR7DsNFCcnyrdHZUNPnVxkKfoA8ceog6JhDr9Gtjcd92_eP3cfI/s1600/milje.jpg" imageanchor="1" style="clear: right; float: right; margin-bottom: 1em; margin-left: 1em; text-align: justify;"><span style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; text-align: left;">Svrati me, onomad, jedna poznanica na kafu u svoj topli dom, onim pozivom što se nikako ne odbija. Šta ću, nemam ni jedan spreman odgovor, a neprijatno mi praznih ruku prvi put u kuću. Zvala me, doduše i ranije, ali više onako forme radi. Ovog puta me bukvalno uvukla, konačno joj je kuća sređena pa da vidim.</span></a></div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhU0o1Vt3XLLd6Boui6c4JuZgV_TSOeluXsLlcQmOnfujBTzxMUgf49RY4qtMA8dljgTf02Nu_VuB9jnu9xJSSRRq9DkR7DsNFCcnyrdHZUNPnVxkKfoA8ceog6JhDr9Gtjcd92_eP3cfI/s1600/milje.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="239" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhU0o1Vt3XLLd6Boui6c4JuZgV_TSOeluXsLlcQmOnfujBTzxMUgf49RY4qtMA8dljgTf02Nu_VuB9jnu9xJSSRRq9DkR7DsNFCcnyrdHZUNPnVxkKfoA8ceog6JhDr9Gtjcd92_eP3cfI/s320/milje.jpg" width="320" /></a>Stvarno, nemam reči. Moram vam priznati da sam malo neuredna, mislim, ako mi neko bane pre 11č može da sedne samo na neraspremljen krevet. I onu prašinu primetim tek kad ispratim pogled gosta, ali tu imam spreman odgovor – kuća pored puta, ceo dan ne ispuštam krpu iz ruke, al’ ne vredi!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I ova kuća u koju sam ušla pored puta, ali sve u savršenom redu. Zavese besprekorne, cveće pod konac, prašine ni u naznakama – ja fascinirana. Stojim na vratima, čekam da čujem da li se izuvaju – da, spremne i gostinske papuče. U bre, mislim se, mi ne možemo ni svoje da nađemo. U dnevnoj sobi muž i deca, postrojeni za pozdrav. Ne mogu baš da tvrdim da su se rukovali i sa domaćicom, ali je sve delovalo vrlo zvanično.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Posade me u čelo stola, taman sam krenula da im se divim, kad me preseče uputstvo – kupatilo ti je na kraju hodnika. Ja se nešto zbunila, mislim se - otkud oni znaju kad mi to treba, ali poslušam i odem. Valjda da ga vidim. I ima šta da se vidi: lepo moderno kupatilo, španska keramika i sanitarije.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I uštirkano miljence na vodokotliću.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
----------------------------------------------------</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ustanem jutros na tri ćoška, do podneva se razvlačim u pidžami i sve me nervira. Smrknuto gledam gomilu na stolu, glava me boli, plače mi se, jedva sam dve reči progovorila. Popodne sam još gora, besnim zbog nereda, prašine, sudova... Prozori! Kad krenem da ih brišem svi znaju da je vrag odneo šalu, ali kad to radim u 11 sati uveče – eeee, bež’te deco!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I tu se setim onog miljenceta.</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-38905625648337344192013-01-14T21:01:00.002+01:002013-01-14T21:01:11.700+01:00Društveni događaj<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ne ide, brate, ne mogu da pišem kad sam raspoložena. A danas jesam, onako bezveze. Udarile mi ove precvale lipe u glavu i skroz me sludele. Evo, probudila se jutros razdragana, a lepo se sećam da sam sinoć bila ljuta. Samo ne mogu da se setim zašto. Prespavala razlog.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Al' šta ti je čovek, i kad mu je sve potaman, nešto mu ne valja. Eto, odjutros mi ne smeta ni ona komšinica, što izađe da očisti ispred svojih vrata kad god se tuđa otvore, ni računi koji ispadaju iz sandučeta, ni prodavačica u obližnjoj bakalnici, koja mi se obraća sa: „Šta si htela“, a ni ime mi ne zna... Rešila sam da mi ovaj dan bude lep, ama, sve se nešto preispitujem, otkad sam ja postala ovakav mrgud? Pre nisam primećivala ni na nogu kad mi stanu, sad me nervira i kad me onako pogledaju. I setim se! Otkad su mi sahrane postale glavni društveni događaj.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Stalno se, bre, selim i strah me da ne umrem dok ne skupim dovoljno poznanika za pristojnu pratnju. I da ih zadužim, da dođu k’o ljudi, sa cvećem i svećom, pa makar i po službenoj dužnosti. I ja sam tako u početku išla. A krenulo me, malo – malo pa sahrana. Zgodno mi vikendom, mogu i na daću da svratim, a i samrtnici to znaju, pa se nekako drže do petka. Ovi što umiru od starosti prihvataju i telegram, posebno ako plaču i poštari dok ga prepisuju. Ali više vole živu reč, pa mi traže da im sročim govor, al’ ako može za života. Da oni to lepo prouče i odobre. Valjda se plaše da ne lupim nešto pred uvaženim, tužnim skupom.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ma lep mi ovaj dan, taman mislim gde bi u provod, kad neko zove – „E, nemoj da se potreseš“. Gotovo, ja se već oduzela. Što reče jedan poznanik: „Kad te vidim u Mramorku, odmah pitam ko je umro“. E tako i ja, samo pitam ko, da znam koji govor da ponesem. Da se razumemo, ne idem ja na sve sahrane. Ove gradske, recimo, izbegavam. Nekako mi kapele liče na sajamske štandove, pa uvek moram da obiđem celu halu dok ne nađem one koje tog dana ispraćam. I nikad nisam sigurna da li sam na pravoj sahrani: svi cvetni aranžmani isti, a ožalošćeni se sakrili tamnim naočarima. Pitam se samo šta kriju - tugu ili ravnodušnost. Ali saučešća primaju. Nekako hladno i sa blagom dosadom, malo ih nervira sva ta frka. Čekaju da se i ovo završi pa da se vrate svojim obavezama, neće valjda da se prepuštaju emocijama? U rezervisanom terminu kreću muzika, zvona i pop, sve sa CDa. Koktel-daću daju na izlazu iz groblja, o ostalom ćete biti blagovremeno obavešteni (ako kupite novine baš tog dana). Odmereno i sa stilom.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ali zato, brate, one seljačke! Prosto čoveku milo da ode na sahranu. Prvo je tu obavezno bdenje u kući, dok familija ne pokolje sve što trči po dvorištu. Cele noći sediš pored odra, nutkaju te za dušu, a i prisećaš se anegdota sa ranijih tužnih skupova. Malo izogovaraš i familiju i pokojnika, takav je red, proceniš šta je ostavio za sobom i ko će se suditi oko imovine. Sama sahrana ima svoju proceduru: pred polazak darivanje za onaj svet, malo naricanja, traktor ispred kolone i preteće uputstvo vozača: „Pope, nemoj da kilaviš, znaš da mi loš akumulator. Ako se ugasi, ti ćeš da ga guraš“. Na jednoj se pop raspevao kod svakog ćoška, valjda naručivali ovi iz pratnje. I ugasi se traktor, akumulator prazan. Izlete vozač iz kabine i prodera se: „Šta si zinuo, guraj!“ Mi šta ćemo, cela povorka gura traktor i psuje popa. Do groblja nije zucnuo, a i tamo se osvrtao dok je vršio opelo. Ni na daću nije došao, a spremljeno bilo domaćinski. Malo falilo da se zapeva. Nekom drugom prilikom, zimska sahrana, a ’ladnoooo i zemlja smrzla, pa grobari nisu stigli da iskopaju raku. Jave popu kakav je problem, a mi na ulazu u groblje. Vidimo popa kako zaustavlja traktor, već se čuje negodovanje (ko da gura po ovom mrazu?), ali vozač klima glavom. I okrenu u neku sporednu ulicu, mi svi za njim, a nikom nije jasno šta sad izvodi. Vozio čovek još jedan krug, dok grobari ne završe.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Isplačemo se mi na tom groblju i obiđemo svoje, da se ne ljute. I da im kažemo šta smo im ovog puta poslali i po kome. Sretnemo i one koji su iz daleka došli, izljubimo se i opet plačemo. Pa odemo na daću da se još malo sećamo i zaključimo kako je život kratak i „Ode čovek, k’o da ga nije bilo. A kad dajete 40 dana?“</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-81450791679732628782013-01-14T21:00:00.002+01:002013-01-14T21:00:27.564+01:00Domaćin<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Alo, Selice.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Da?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Ovde B.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Koji B?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Tvoj B. Zaboravila si me?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- B! Kakvi zaboravila, nego ti se glas nekako promenio! Gde si, čoveče?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- U Požarevcu.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Šta radiš tamo, pobogu? Ajde dolazi smesta kod mene.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- U vojsci sam, ne mogu sad da ti dođem.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- U vojsci? Ej, prekidaj vezu, nazvaću ja tebe.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Ma jok, bre, samo pričaj. Kako si ti, kako ti je tamo? Mi vam se letos nadali, al’ ne dođoste.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Dobro smo, neću sad da ti pričam ništa, nego traži da te puste za vikend. Znam da će ti dati 100%, ionako nemaju čime da vas hrane. I dolazi kod mene smesta. Je l’ važi?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Pa videću. Neka to, nego sam hteo da te čujem. Kako su ti deca?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Svi smo dobro. B, bliže ti je da dođeš kod mene, nego da ideš kući. Obećaj mi da ćeš bar razmisliti o tome.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Obećavam. Videću nešto. Javiću ti se.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ej, moj B se javio iz vojske! Upoznala sam ga pre par godina, kad sam sa ocem tražila svoje korenje po Kopaoniku. Ispostavilo se da smo rođaci, ali nikako nismo uspevali da složimo sve kockice i zaključimo ko je kome šta. Ja od njega starija 25 godina, a on mi stric. Treće koleno. Bilo mi smešno da ga tako oslovljavam, pa sam ga prozvala „Moj B“. Zacerekao se, malo pocrveneo i zaleteo niz livadu, da uhvati loptu, koju su moja deca ispustila. Dečak od sedamnaest godina.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Uveče seo u čelo stola. Oko njega sredovečni muškarci, pričaju o žetvi i piju pivo. I moj B prihvata flašu. Otpije gutljaj, namršti se malo, a pogled mu svaki čas odluta prema deci koja se igraju u ćošku. Gledam ga i mislim: „Bože, on bi se radije igrao.“ Sigurno mi je uhvatio misao i nije mu se svidela. Čujem ga kako govori:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Sutra dovlačimo seno iz Velike livade. Moramo da poranimo, dok nije upeklo. Baba, ti ideš u malinjak da podbereš ona tri reda do potoka. Ostavi gajbice, ja ću da ih iznesem na put, kad završim seno.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Sedim među ženama, takav je red. Ne učestvujem u njihovom razgovoru. Slušam B i razmišljam kako mi taj glas i lice dečaka ne idu jedno uz drugo. Moj B je sa 15 godina napustio školu da bi preuzeo domaćinstvo. Nije imao izbora. Kad mu je otac umro, u kući ostale tri žene (baba, majka i bolesna tetka) i dva dečaka. Jedan je morao da se prihvati uloge domaćina. Izbor pao na B, iako je godinu dana mlađi od brata. Kako mu je bilo, to samo on zna. Kaže:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Što se tiče rada, tu mi se ništa nije promenilo. Znaš da smo bili siroti k’o sirće. Otac bolovao od kad znam za sebe, majka brinula o njemu, a mene i brata baba vodila kad pođe u nadnicu. Ona napred, nas dvojica za njom, pomažemo joj. Prve pare sam zaradio u drugom osnovne... I kupio sebi cipele. Kad je otac umro, brat je treb’o da postane domaćin, stariji je. Ali on prepustio meni. I šta ću? Neko je morao.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
B se ne žali. Kad ga pitam kako živi, odgovara:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Dobro nam je. Zdravi smo svi, hvala Bogu. Kad površim posao, odem dole do prodavnice. Posedim malo sa društvom, nekad se zapijemo... ’Oćeš da ti pokažem imanje? Znaš da je to tvoja prababa ostavila mom dedi?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ja se smejem i nešto mi milo. B me vodi po livadama i pokazuje rukom:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Ono brdo zovemo Mikića livade. Sve je ono bilo njeno. Bila bogata miraždžika, ali joj sin pogibe od groma, a tvoja baba ode u Banat sa mužem i decom. Ranka ostala ovde i pred kraj života sve razdelila sirotinji. Mojima najviše ostavila, jer su je gledali.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Pogleda me ispod oka, pa nastavi:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Kažu ovi stari da ti ličiš na nju. Jesi li je upamtila?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Odmahujem glavom i smejem se:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Ej, bre, nisam ja baš toliko stara!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Smeje se i on. Pa ozbiljno nastavi:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Ako da Bog, dogodine ću da završim kupatilo. Sproveo sam vodu u kuću, ali nisam stigao da ga uradim ovog leta. Žao mi što se mučiš ovih dana, znam ja da si ti naučila na bolje uslove. ’Oćeš da dođeš dogodine?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Prvo ti kod mene, da mi uzvratiš posetu. I nemoj tu da mi pričaš o mučenju, nisam ja baš tako svilena.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Nisi. Znaš da sam malo strepeo kad ste javili da dolazite. Ja zamišljao neku uštogljenu profesorku, a ti skroz obična.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- I ja sam tebe drugačije zamišljala. Očekivala sam nekog derana od sedamnaest godina, a dočekao me ozbiljan čovek.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Gleda me i smeška se zadovoljno.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Samo vojsku da odslužim.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Proleteše četiri godine od tog susreta. Preksinoć mi je na vrata pozvonio vojnik. Moj B dobio vikend. Ne bih ga poznala na ulici. Raskrupnjao se, lice mu malo ogrubelo i oči mu izgubile onaj dečački sjaj. Grlim ga i uvodim u kuću, on se izvinjava što nam tako dolazi. Gledamo se i smejemo, pokušavamo da započnemo razgovor, ali smo oboje suviše uzbuđeni zbog ovog susreta, pa su nam rečenice iskidane. Teram ga da jede, ali se on snebiva. Vidim da mu je neprijatno. Tek sutradan se opuštamo i uz kafu i rakijicu nastavljamo davnašnju priču. B i dalje odlučuje o svemu: šta se seje, kad se žanje, kome se prodaje, gde se koji dinar ulaže. Svake jeseni spremi drva, popravi krov na kući, donese iz grada namirnice za celu zimu, dotera stoku iz planine. I ode da radi izolacije po gradskim kućama. Vrati se s proleća da poore i zaseje svoje njive i poveže malinjak. Kaže:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Teže mi je bilo kad je baba umrla, nego oca kad sam sahranio. Ona mi je bila desna ruka, a radila za dva čoveka. Kad se ja nešto zbunim, a sramota me da pitam starije ljude u selu, da me ne ismevaju, ona mi pomogne. Nikad mi nije rekla - ovako treba! Nego izokola, kobojagi mi predlaže, da me ne uvredi. I nikad nije otišla da spava dok me ne poljubi u čelo i blagosilja. Ja otidnem sa drugarima na vašar, zapijemo se i lepo nam, zaboravimo koje je doba. Kad se vratim kući, vidim ona budna. Čekala me cele noći. Ih, da je ona sad kući, ja nikakve brige ne bih imao. Sad se pojedoh od sekiracije, kako će majka i tetka same. Nejake su obe. Brat se zaposlio u fabrici, jesam ti rek’o? Nije mu neka plata, al’ bolje i to nego da propada u selu.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Slušam ga, a ne smem ništa da pitam. Čekam da nastavi. Priča mi o majci i tetki, o drugarima koji su otišli u grad. O svom stidu što je ostao na osnovnoj školi. Kaže:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Čitam sve što stignem, ali nije to dovoljno. Sramota me da kažem šta imam od škole.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ja ga ubeđujem da upiše neku školu vanredno, mogao bi i ovde kod mene. Tako bi mi češće dolazio. Sviđa mu se ta ideja. Ućutao se i negde odlutao u mislima, pa se trgne i uzvikne:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Ej, napravio sam kupatilo! ’Oćeš da dođeš ovog leta?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Naravno. Sad kad ti se navadim, nećeš moći ni motkom da me oteraš. Ima da ti dolazim i leti i zimi.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Obećaj mi da ćeš bar razmisliti o tome.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Obećavam, B. Obećavam...</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-81993072946930535792013-01-14T20:58:00.002+01:002013-01-14T20:58:40.646+01:00Dosta, bre!<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ma kakva crna finoća? Kakva saosećanja, pristojnost, vaspitanje? Kultura? Ko izmisli onu budalaštinu da lepa reč i gvozdena vrata otvara? Možeš da se sklanjaš, da paziš na svoje reči i dela, možeš da budeš dobronameran i pristojan koliko hoćeš! Ali... Kad tad ćeš shvatiti da je motka iz raja izašla i da oni s kojim se svakodnevno srećeš samo od sile zaziru.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Gledaj me, bre! Otkad pamtim neko mi zvoca – nemoj ovo da se onaj ne naljuti; nemoj ovako, meni se više sviđa onako; pazi na ovo, da ti ne bude ono... Nemoj da se dereš, nemoj da plačeš, nemoj da se smeješ, nemoj da se ljutiš, nemoj da odbiješ, nemoj da prihvatiš, nemoj, nemoj, nemoj!!! Aaaaaaaaaj, ceo život NEMOJ i MORAŠ! Svaki put kad sam zinula da se pobunim, neko je briznuo u plač, neko se proderao, neko se nasmejao, neko je odbio, neko zapretio... optužio me za bezosećajnost i nedostatak takta! I MORALA sam da se izvinjavam, objašnjavam, pravdam se... Zašto, bre? Da bi mi ti sebičnjaci postavljali nove zahteve, da bi me ucenjivali svojom ljubavlju i naklonošću? Da bi me, večito nezadovoljni i nesrećni, terali da se i sama tako osećam? Da patim jer njih nisam uspela da usrećim?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
E vala, ako je i od mene - dosta je! Ja od danas više ništa NE MORAM i NEMOJ da me je neko uslovio bilo čime, jer mi je savršeno svejedno da li će da me vole ti koji traže da se odreknem sebe zarad njihove sreće!</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-1713274016313804662013-01-14T20:57:00.002+01:002013-01-14T20:57:44.922+01:00Ljubo iz Pričevića<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Pričević, selo udaljeno 14km od Valjeva, na raskrsnici puteva za Pecku i Loznicu. Lepo selo, razbacano po brdima, rekao bi čovek da je Tvorac baš bio raspoložen kad je ovaj krajolik oblikovao. Šume, livade, malinjaci i šljivici se smenjuju po obroncima.U centru sela par kuća stisnutih oko pošte, prodavnice, zadružnog doma i dve kafane – obe čuvene po jagnjetini s ražnja. Sad uglavnom prazne, ako se ne računaju oni koji čekaju autobus, pa svratili da sklone glavu u hlad. Malo dalje škola za 27 učenika.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I ušće Obnice u Kamenicu, ili obrnuto, zavisi koga pitaš. Na žalost, mrtve reke, zatrpane smećem i otrovima sa farme pilića. Gledam kako iz obližnje prodavnice i onih par kuća bacaju plastične džakove u vodu i bunim se. Odgovaraju mi pitanjem: „Pa gde da ga bacim? Uostalom, odneće voda, kad naiđe bujica!“ I nastavljaju da mi pričaju kako su se nekad kupali i pecali u tim rečicama. Nekad, kad je selo bilo živo, a oni bili mladi. I znali da poštuju i reku i planinu.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Sad i tako ništa nije važno, jer deca su im u gradovima, rade po nekim propalim fabrikama i muče se u iznajmljenim stanovima. Ni unučiće ne viđaju, osim za slavu. Ako im bude zgodno da svrate. A lepa domaćinstva propadaju, namerno zaboravljena. Obilazim okolinu i čudim se što je tako tiho. Samo rojevi muva zuje po opalim kruškama i poneka senica se oglasi iz šumarka. Nigde kikota dece, dovikivanja odraslih, onih zvukova koji ukazuju na prisustvo čoveka u blizini. Nailazim na kuću zaraslu u trnje, prozorska okna popucala od muke i samoće. Zmije se legu ispod kućnog praga, na ulaznim vratima katanac. Iz dvorišnog korova na par mesta viri razvaljena taraba. I bunar ograđen trulim daskama, sa čijeg se trošnog vitla škripavo klati kofa na zarđalom lancu. Siva, ulubljena, iskrzanih ivica, kladim se da bi joj dno otpalo pri prvom zahvatanju vode. A možda će se sama od muke u dubinu zapuštenog bunara strmeknuti? Nešto zloslutno iz te zaboravljenosti viri, pa žurim dalje, da se sklonim.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Na livadi, blizu porodičnog groblja Živkovića, srećem Ljubu. Još vitalan, a debelo gazi sedamdesete. Pošao da vidi gde su mu ovce. Baš smo se obradovali jedno drugom. Ljubim ga u oba obraza, a njemu neprijatno od tolike nežnosti, ali milo mu, vidim. Nismo se sreli, evo ima deset godina, sigurno. Pitam ga za zdravlje, za neke ljude koje sam poznavala. Uglavnom pomrli, ili se odselili u grad.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ljubo seda na jedan kamen, ja kraj njega. Palimo cigarete i ćutimo. On uzdahne, pljune u stranu, pa kaže: „Neće, snajka, niko u selo. Dosadno im, kažu - nema nikakvog sadržaja. A moglo bi lepo da se živi. Videla si onu napuštenu kuću pored puta? Niko nije u avliju kročio od kad smo Caku sahranili." Sležem ramenima, ionako ne znam šta bih rekla. Ljubo pruža ruku prema lepoj padini ispred nas: "A vidiš onu tamo, viš’ one cerove šume? Nema dva’es godina kako je ozidana. I vodu dovukli, struju, telefon. Sve one livade oko nje su od istog imanja. I malinjaci. Šuma, 67 ari do puta za Loznicu, sve cer i bukva. Vidi onaj šljivik! Pola hektara pod madžarkom. I sušaru napravili, ranijih zima ceo kraj miris'o na suvu šljivu."</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Meni osmeh razvuče usne i šapnem: "Znam, Ljubo. Nekad su nam slali suve šljive za Božić." I mislim na svekra koji gore na bregu čeka da mu upalim sveću, da mu grob suzom okadim. Za te šljive i svaku lepu reč kojom me je darivao. I nešto mi tužno i pogled sklanjam u stranu, al' Ljubo sve zna, misli mi čita, pa uzdiše i nastavlja: "Bilo napredno domaćinstvo, al’ nije se mislio na budućnost. Dva sina, oba školovao. Jedan radi u „Krušiku“, ovde u Valjevu, a drugi vozač u GSP-u, u Beogradu. Oba podstanari. Od kad su im stari pomrli, ne dolaze. Šteta. Neće niko ni da kupi imanje. Davali u oglase, nudili budzašto... Džaba, kažem ti, neće niko kičmu na zemlji da savije! E, takvih imanja ima kol’ko hoćeš ovde po selu. A i ovo moje propada, ne može se više! I moja deca otišla za poslom, ja i žena ostarili, ne stižemo sami ni oko kuće da pokupimo voće. Kad zaklopim oči i ovo moje će da zakorovi. A nekad sam grabio da prvi domaćin u selu budem. Nosio sir i kajmak u Beograd, u svaku gospodsku kuću sam uš’o. I svuda bio domaćin čovek." Pa ućuti, kao da je previše rekao, a ja više nisam sigurna da li je taj prekor meni ili sebi uputio.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Malo smo sedeli u tišini, pa Ljubo ustade: "Ajd’ svrati do nas, radovaće se Nada da te vidi.“ Pravdam se da ne mogu, pošla sam na groblje, pa se ne valja. Neka, svratiću drugi put sigurno. Ljubo se smeška, kao da kaže: „Aha, znam da hoćeš. K’o i dosad.“ Al’ ne govori ništa, samo odmahnu rukom i ode za ovcama.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
A ja se nešto postidela. Sebe i one Srbije koja pod tuđim krovovima, u sumornim podstanarskim sobicama sanja suve šljive i kofu na bunaru i onaj bistri potok kraj kog je prvi poljubac ukrala. Koja obilazi tuđa etno-sela, zaboravljajući svoje rođeno. Koja je ostala zarobljena u tom raskoraku između sela i grada, bolno svesna da nema kud. Ni da se vrati tamo odakle je krenula, ni da se primi tamo gde je stigla.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I požurim uz breg, da me mrak na putu ne presretne.</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-82650612930071175462013-01-14T20:56:00.005+01:002013-01-14T20:56:55.636+01:00Takav mi horoskop<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Kako čovek, uopšte, donosi neku ozbiljnu odluku? Mislim, kako da presečem, a da se posle ne kajem? Ja se, bre, danima dvoumim i koje cipele da kupim, sve mi se čini one druge su lepše! Pa se posle kajem i žderem, mnogo i dugo i za neke sitnice... Koliko ću se kajati za nešto ozbiljnije? A vidim, ljudi to ’ladno preseku, imaju spremne stavove o svemu i kao da znaju šta će se i posle deset godina dešavati. Sve nešto mislim da imaju uvid u budućnost. Možda neki horoskop, kristalnu kuglu, baba Milevu u komšiluku... Moram jednom da ih pitam, kako su tako sigurni da znaju šta hoće.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />Ja, bre, stalno nešto skeptična, ne verujem ni samoj sebi, a baš da me zamajavaju prorocima – e, bato, mogu ja i sama da se lažem. Mislim, ne tražim sreću među zvezdama, više sam, onako, prizeman tip. Mada su pokušali i na to da me navuku.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />Pre par godina konkurišem u jednoj uglednoj firmi, posao snova. Ispunjavam sva tri uslova: vozački odavno položen i overen sa par prekršajnih prijava, engleski natucam, al’ ni oni nisu poliglote i mlađa od 45 godina. Pošaljem CV (nekad se to zvalo biografija), nakitila i što jeste i što bi moglo jednom da bude i pozovu me na neki test. E sad, nisam sigurna da li su mi merili inteligenciju ili je bila provera ličnosti, pitanja nekako zbrkana - da zavaraju običnog kandidata. Posle par dana javljaju da dođem na još jedan razgovor. Tu sam se malo i uplašila, mislim, ako bolujem od nečeg što se otkriva takvim testovima – stvarno ne valja. Ali, odem.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />Lepo me primili, čestitali na zaposlenju, ali ih interesuje koji mi je znak, podznak i ascedent! Mislim, kod ovog ascedenta mi došlo da kažem: „I ja tebi, znaš“, ali treba mi posao, a i taj engleski mi malo...hm. Možda me opet testiraju? Dobro, znak sam znala, al' ovo drugo!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Pitam ih šta će im moj sat rođenja, a sve mislim da se nije javila neka pet minuta mlađa, pa da mi otme i ovo parče hleba. Kažu, moraju da mi urade horoskop, da bi znali s kim da me smeste u kancelariju. Zbog međuljudskih odnosa, eto znaju koliko je to važno za imidž firme! A da, pozvaće me na posao kad njihov stručni tim dobije rezultate i izvrši analizu istih.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />Nedelju dana sam umirala od straha: šta ako otkriju i ono što sam namerno zaboravila, možda me čeka neka nesreća, šta ako sam neki skot, pa ne mogu ni sa kim da me upare... Nisam ni jela ni spavala, al’ sam bar liniju doterala u rekordnom roku. Konačno mi jave da su mi našli odgovarajuću piziciju, a mogu i sudbinu da mi otkriju.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
E sad, nisam baš sve najbolje zapamtila, a oni nikakve pismene garancije nisu ponudili, ali dobro se sećam da me je čekao neki prelazak preko vode, usponi i padovi, posebno u karijeri, neobično uzbudljivi obrti u društvenom životu i nasilna smrt u poznim godinama. Niko mi nije pominjao ni bogatstvo, ni nasledstvo, zadržali me na jednom braku i dvoje dece, ali su zaključili da sam baš zanimljiva ličnost i da takav horoskop nisu skoro čitali.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />Malo mi bilo lakše posle te priče: mnoge učinjene gluposti su dobile sasvim novi smisao, a i mogla sam da se vadim na loš položaj Jupitera dok retrogradno transcedentira preko Marsa. Samo nisu hteli da mi objasne šta znači ona voda. Da li će to biti neke suze, preko kojih ću preći ili voda kao sredstvo za pranje prljavih ruku? Možda onako, samo figurativno – voda, kao pojam dubine i mraka? Svetla nije sigurno, rekli bi to nekim drugim rečima, a i ona nasilna smrt me nešto plaši.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />S nelagodom priznajem da su prilično pogodili, posebno ono o uzbudljivim obrtima. E sad, što ja nekad poželim malo dosade – valjda je krivo ono retrogradno. Samo sam ja pola toga zaboravila, iz te firme otišla direktno, a ni onaj stručni tim nisam više srela. Možda bi mogli, honorarno, da mi opet zavire u zvezde. Treba par odluka hitno da donesem, pa nešto mislim... Šta li su mislili onim nasilna?</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-10171166386509363332013-01-14T20:56:00.002+01:002013-01-14T20:56:06.315+01:00Poniženje<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ima ih svuda. Možeš ih sresti na ulici, u prodavnici, pošti, bolnici… Hodaju slobodno i vrebaju žrtvu. Najgori su oni koje svakodnevno viđaš na poslu. I najopasniji, jer ih ne možeš izbeći, a samo čekaju priliku da te zaskoče. Siledžije, o njima pričam. Verbalne ili fizičke, svejedno. I jedni i drugi ti nanose bol. I čine da se osećaš jadno.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Bahati, nevaspitani, bezobrazni. Nadahnjuje ih neprijatnost koju izazivaju i savršeno su ravnodušni prema odbijanju. Njima se sviđa da povređuju druge i uživaju kad su u centru pažnje. Nemoj ni pokušavati da im objasniš šta ti smeta, jer će ti upravo to raditi dok te ne izlude. Možeš se praviti da ih ignorišeš, ali budi sigurna da će ti kad-tad naći slabu tačku i naterati te da planeš. A to im je i bio cilj – da te izbace iz takta. Time dokazuju svoju snagu i superiornost. A ni tad te neće ostaviti na miru. Kad su te jednom načeli, idu do kraja, dok te ne nateraju da se kriješ od njih. Ne zaziru ni od čega i nema situacije u kojoj neće pokušati da se dokažu.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Nekad je to vulgarna primedba ili namerno izvrnut smisao tvoje rečenice. Probaj da ga prostreliš pogledom i ozbiljno mu skreneš pažnju da ne pristaješ na takvu komunikaciju, pogledaće te, kao, začuđeno, iskeziće se što imaš pokvarenu maštu i nastaviće da provocira, jer je konačno dobio pažnju. Dok mu se ne ukaže prilika da konkretizuje te verbalne izdrkotine.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Koliko žena svakodnevno doživljava poniženje na poslu od šefa, kolege, stranke? Koliko ružnih reči progutamo ili onih, naizgled bezazlenih, situacija kad te neko namerno očeše u prolazu, zalepi ti se s leđa u nekom redu, predugo ti zadrži ruku pri pozdravu, milujući je palcem, pri čemu te gleda „onako“ i lascivno oblizuje žvalava usta?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Organski ne podnosim muškarce koji misle da im je sveta dužnost da nas zaskaču i ubeđeni su da mi, žene, postojimo samo zarad njihovog zadovoljstva. I ne smeta im odvratnost koju pokazujemo, ni ljutnja, ni psovke. Naprotiv, što se ti više braniš, on srčanije nasrće, ubeđen da samo tvrdiš pazar, jer veruje - sve su žene kurve, samo neke kriju tarifu! </div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I kad odbiješ sve pozive na kafu, ponude prevoza i dosađivanje savetima ili pitanjima, uporno ga ignorišeš i izbegavaš susrete nasamo, iskoristiće opušten trenutak nekog slavlja da mu ruka bezobrazno sklizne niz tvoja leđa ili se zadrži na rebrima, baš na onom mestu gde ti počinju grudi.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Sklanjaš mu ruku i sikćeš pretnju kroz stisnute zube, da ne praviš skandal pred ostatkom kolektiva. Nadaš se da niko nije primetio, a stid te je što si u takvu situaciju dospela. Prekorevaš sebe što nisi bila opreznija i što si uopšte ostajala na tom slavlju. I jedva čekaš da pobegneš, jer se osećaš štrokavo i povređena si, Bože, kako si ponižena tim neželjenim dodirom. Do kuće se preslišavaš da li si, kada i čime dala povoda tom gadu i ždereš se u nemoćnom besu što uopšte sebi postavljaš takva pitanja. I samo želiš da mu uradiš nešto, nešto... . Ne da ga ubiješ, nego da ga povrediš tako da pati do kraja života.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I čudo jedno kako se uvek nađe neka žena kojoj je to smešno, neka koja beslovesno veruje da će mu se tim smehom dodvoriti i zaštiti se od napada. Ili je bar jednom doživela poniženje i prosto vidiš kako joj pada kamen sa srca što je siledžija odabrao novu žrtvu. Pomislio bi čovek da saoseća? Ma neeeee, samo se teši da je dobro prošla i tim usiljenim, preglasnim smehom se brani od sopstvenog jada. Bože, te su mi najgore. Kakvo je zadovoljstvo silovane da učestvuje u silovanju? Da li ponižavajući druge umanjuje sopstveno poniženje?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Užasavam se žena koje im povlađuju smehom i komentarima tipa: “Sama je tražila to što je dobila.” Ne interesuje me da li im to godi sujeti ili im leči komplekse, jednostavno nije normalno uživati u nečijem poniženju. I nema opravdanja, ni razumnog objašnjenja za te iščašene ženske umove. Nema, jer je svaka bar jednom u životu doživela isto, bilo da su izvrgnute ruglu ili pretrpele nasrtaj.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I jedno i drugo samo zbog izgleda i činjenice da su žene.</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-56565003745604878012013-01-14T20:55:00.002+01:002013-01-14T20:55:13.437+01:00Potpisi<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Pre jedno četvrt veka sam imala čvrst i jasno izgrađen stav o svim važnim životnim pitanjima. Malo me zbunjivalo što me neozbiljno shvataju, ali šta znaju matorci šta je dvadeset godina. Da su nešto znali ne bi svoje živote tako iskomplikovali i potrošili ih uzalud. Pa sad nezadovoljni i traže prečice da zbrišu iz istog. Priznajem, neke stvari su me malo zbunjivale, ali...</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Nikako mi, recimo, nije bilo jasno ko je i zašto izmislio brak. Mislim, ako se dvoje već dobro osećaju kad su zajedno, vole se i lepo im da žive u istom prostoru, zašto to mora da se overi potpisom dva svedoka u prisusutvu smrknutog državnog činovnika. I našta to liči? Kao da tražiš boračku penziju unapred? Ili kredit, pa se plaše da ne oštetiš državu. Doduše, ni sad mi nije jasno kako je to država sigurnija posle potpisa kumova, ali valjda ni ja još nisam dovoljno zrela.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Dobro, to za borački staž, u redu. Nagledala sam se toliko tragova bračnih sporazuma i još nisam sigurna da li su se stvarno nezgodno saplitali preko nameštaja ili im ono mastilo sa potpisa napravilo modre fleke, ali sam i dalje ubeđena da je brak jedna mukotrpna borba. Do oslobođenja!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ali ono za kredit mi je bilo nelogično - skupo, brate to upisivanje u knjigu venčanih, ali šta s tim imaju svedoci? Još nisam čula da su kumovi snosili ikakvu materijalnu, moralnu ili neku treću odgovornost. I šta ima neko da svedoči o ljubavi i razumevanju, mislim šta se to tiče bilo koga sem ono dvoje, kojima je i bez tog potpisa lepo. Valjda će im posle biti još lepše?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ali, vreme je čudo, posebno kad ti onaj sat ubrza. Neprimetno sam počela da menjam kurs, pritisnuta svakodnevnim prekorom – što se ne venčamo. To što nam je baš bilo dobro, što nismo uopšte osećali potrebu da se potpisujemo nije bilo prihvatljivo. Postavilo se otvoreno pitanje – a deca?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
E ako sam dotad bila ubeđena da nešto i znam, posle ovakvog pitanja sam ostala zbunjena do dana današnjeg. Nismo mali, valjda svi znamo kako se to radi. Uostalom, ljudi napisali knjige, za nepismene i uslikali, samo ja još nisam otkrila kako se tu koriste oni potpisi. Mislim, prave se deca i bez svedoka.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Al' rešim, stavljam i ja potpis. Kako da mu otkrijem namenu kad ga nemam?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Dobro, tu mojoj familiji malo laknulo i, neću da grešim dušu, nisu se ustručavali da pokažu radost što me se otarasiše. Napravili mi svadbu, onako po redu - i šator, i fijaker, i kola iskićena peškirima. Ovaj moj mor'o da puca u jabuku, a ništa mu nije skrivila, pa me bilo strah da mu ruka ne zadrhti pred tol'kim svetom. Al' snaš'o se - napunio pušku sačmom. Od jabuke ostala samo peteljka! </div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I onako, sve bilo po redu. Nisam zaplakala ni kad su me izveli iz kuće, ni kad sam sela u fijaker, ni posle kad sam se osvrnula i videla tatu da stoji naslonjen na kapiju. Al' kad uđosmo kod matičara... E, tu mi se noge načisto oduzele i grlo mi se osušilo, pa me uhvatila neka drhtavica. Tačno mi došlo da nestanem, al' nemam kud. Pritisli me sa svih strana. </div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Čita onaj službenik izvod iz zakona, čujem ja da sve to važi i za one koji nisu rešili i došlo mi da kažem – ih, otkad ja to znam! Ista prava, dužnosti, deca zajednička, sve na ravne časti u slučaju razvoda. Malo me tu nešto lecne, mislim se šta mi tu baksuzirate, ali već me pitaju za prezime.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Eeee, stani malo, nismo se mi o tome uopšte dogovarali. Živim, bre, ceo dotadašnji život pod jednim identitetom, pa šta ima sad da ga menjam. Što, valjda treba da zatrem neki trag? Tu me malo uhvatili na brzinu i posle mi nešto bilo žao, ali - kad ode tele nek ide i uže.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Sa ove strane sam malo bolje razumela celu stvar. Ima nešto dobro u tom braku. Nekako te ozbiljnije shvataju, ideš svuda u paru (ili nikako), familija ti se udvostručila. Malo te nervira što moraš da se javiš kad izlaziš iz kuće i da se pravdaš za oboje, ali uvek imaš na koga da se ljutiš, a i razlog za svađu.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
E to je najbolje! Za sve što ti ne valja životu, za sva razočarenja i sopstvene padove, neostvarene snove i promašaje svališ krivicu na onog drugog. A to i jeste bio cilj, naći opravdanje. Zato su i trebali oni potpisi unapred.</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-35400144678228538222013-01-14T20:54:00.002+01:002013-01-14T20:54:29.397+01:00Kućni majstori<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ma sto puta sam se zarekla da ću radije i duplo da platim, nego s ovim mojim rat po kući oko popravki da vodim, al’ namesti se, bre, svaki put u nevreme neki kvar. K’o da gleda kad niko ne radi i šta ću – puštaj muža da pravi lom, a znam da ćemo oči da povadimo i na kraju opet majstora da zovemo.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Jutros curi ispod kade! Kako ne procuri radnim danom, kad prodavnice raznih delova rade, a i majstori jedva čekaju da ih neko na intervenciju pozove, nego u nedelju? Nema druge, mora domaćin malo da izigrava vodoinstalatera, a vidim smrk’o se, k’o da sam ja namerno to za danas smislila. Psuje po kući i mene i konstruktora, ispituje kako nismo ranije primetili, traži alat...</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ja ćutim k’o zalivena, znam u šta će da se pretvori ako samo zinem, pa se uzmuvala da mu pomognem, samo da malo stišam buru. Teram decu da se igraju napolju, one k’o za inat neće, ima neki film prepodne! Aman, izlazite bar vi iz kuće, lakše mi da se svađam kad ne slušate! Aaaaa, propade dan od samog jutra.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ponudim majstora kafom i rakijicom - takav je red, a i da dobijem na vremenu i malo ga primirim.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Ma pusti to, nemoj da se mučiš. Strpećemo se do sutra i tako nemaš alat.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- A ti ćeš u lavoru da se kupaš? Šta će mi alat? Klješta i šrafciger imam, ništa drugo mi i ne treba. Jaka stvar, zameniti sifon.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Ma znam da nije neka mudrost, nego nezgodno postavljen, znaš koliko si se prošli put namučio?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
A sve mislim na svađu koja je posle popravke usledila, ne ponovila se. Počeo predveče, a završio oko ponoći, tako što je zaključio da sve mora da se menja, što znači da sačeka do otvaranja prodavnica i kupovine kompletnog sifona. Osam puta se preznojio, izgreb’o ruke na onaj šut što zidari namerno ostavljaju ispod kade i dva puta raspalio glavom u lavabo! E tad mu je definitivno puk’o film i sve cevi počupao. Uz put skinuo i jedan red pločica, jer je onaj otvor predviđen za intervencije tog tipa napravljen za dečije ruke. Koštao nas sifon k’o novo kupatilo – ako se i svađa uračuna u cenu.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Danas smo rešili da u miru rešimo problem curenja. Malo smo se namučili da nađemo šrafciger i klešta, čudo jedno kako se te dve stvari zature u ovako malom stanu. Čekić sam ja namerno sakrila, posle majstorisanja oko zidnog sata, pre jedno mesec dana. A do tad sam se uvek pitala zašto kućni majstori prvo taj komad alata prinose, kad je očigledno da nemaju zašta da ga upotrebe. Sad da me streljaju ne mogu da se setim gde je, ali sam se pravila da ću ga prineti ako zatreba. A trebao mu je, uh kako ga je tražio!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Uglavnom, posle dva sata natezanja sa nekim zapeklim šrafom i valjanja po pločicama, jer čovek samo ležeći može da pristupi tom delu kade, mog asistiranja u smislu brisanja znoja koji ga je oblivao i povremenih izjava: „Ma, pusti to, ceo dan se mučiš“ uspeli smo sledeće- da razvalimo pola reda pločica, iščupamo crevo i zaključimo da nam ne gine tuširanje u lavoru i čekanje do sutra, da se otvore prodavnice!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Nismo se mnogo posvađali, jer sam ovog puta pružala logističku i moralnu podršku svom majstoru, mada me onaj lom u kupatilu taaaako nervira, a dan još nije završen!</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-80790014392718192172013-01-14T20:53:00.003+01:002013-01-14T20:53:45.286+01:00Boli me glava :(<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
E breeee, tol'ke godine proživeh misleći da kad nešto kažem, to uradim dovoljno jasno, nedvosmisleno i bez zadnjih (često ni prednjih) namera. Neke rečenice toliko često izgovaram, da me niko više i ne čuje. Ali mi pamte facu, posebno u nekim prilikama, pa mi se dešava da kako zinem, čujem odgovor: „Znam, sad ćeš da kažeš...“</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Znaš ti..., da ne budem prosta! Slušaj me, možda ćeš i razumeti nešto!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Pričamo, bre, pričamo svi u glas, a uopšte se ne sporazumevamo. Dajemo neke izjave, misleći pri tom na nešto sasvim drugo, pa tu stvarno treba ili dobar tumač ili dobar doktor, inače ume da bude baš gadno.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Na primer rečenica: „Boli me glava“. Mene stvarno često boli, i to kao posledica neke teške saobraćajke u mladim godinama, ako baš hoćete i medicinski karton. Mada mi obično nastupa posle teških svađa, za vreme „onih“ dana u mesecu, a i pogled na izvod iz banke zna da joj bude inicijalna kapisla. Dalje, ako se zaboravim u nekom veselom društvu, kad se menja vreme, ako se dugo nije menjalo, zatim... Ma boli me za šta hoćeš, ne mogu sad svega da se setim.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Klasična migrena. Počinje groznim ukusom u grlu, blagom mučninom i nekako tupo u predelu jednog oka. Ako odmah ne popijem neku tableticu (šta li joj tepam kad je od 400mg?), zna da mi navuče hitnu na vrat.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Te teže slučajeve upražnjavam jednom do dva puta godišnje i baš lepo isprepadam familiju. Mada, posle par infuzija budemo bolji i oni i ja. Hoću da kažem - malo spustimo loptu. Oni - jer vide koliko posla vučem na grbači, a ja - jer mi rano, a i žao mreti. I tek tad se setimo da je zdravlje najveće bogatstvo i da smo ga, uglavnom, proćerdali jureći neke opipljivije stvari.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Uvek, ali baš uvek kad odem kod dr, ja mislim da sam gotova. I nikad, ali baš nikad, kad sam morala da ostanem u bolnici, nisam imala pristojnu pidžamu i papuče, pa je hitna par puta morala da staje kod nekih Kineza da ja kupim šta mi treba.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Tako da sam vrlo ozbiljna po pitanju glavobolja i, poučena sopstvenim bolom, ne mogu da shvatim kako se taj izraz „boli me glava“ može i sme koristiti u bilo koje druge svrhe. Zbog baksuzluka, mislim.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ali...Omiljena rečenica mnogih udatih žena, posebno u kasnim večernjim satima, je upravo ta: „Nemoj, nešto me boli glava“. Koristi se, uglavnom, kao preventivno kontraceptivno sredstvo, naročito posle par godina braka. Muževi, meka srca i još ponečeg, uglavnom tu izjavu primaju sa olakšanjem, ali se svojski trude da to ničim ne pokažu. Odigraju svoju petominutnu „tebe uvek boli glava“ epizodu i zahrču snom pravednika, koji je hteo, ali eto – osujetiše ga u bračnoj dužnosti. Mada, ako se na to što je on hteo gleda kao na dužnost, nije ni čudo što mu ženu boli glava.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Oni tvrđi tipovi se ženinoj glavobolji opiru malo duže i sa više strasti. Znaju tu da padnu i pretnje, ucene po raznim osnovama, često se i žena pod tolikim pritiskom predomisli i žrtvuje, zarad mira u kući. Obično posle toga padnu neke zgodne cipele, haljinica ili nova šminka. To već zavisi koliko je bila duga i uporna ta glavobolja, ali i od čvrstine muževljevog stava.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Slatke bračne igre, samo što to zna da dosadi. Pa neki baš tvrdi tipovi umeju da se naljute i odu da potraže neku koju ne boli ništa. Mislim, takvi su, nekako bezosećajni ili samoživi, kratak im fitilj il’ ko bi ga znao, možda stvarno ne podnose bol. A možda im je samo trebao neko da omekša stav? Hmmm…</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Znam gomilu brakova koji se raspadoše zbog glavobolje, pa se pitam zašto društvo nešto ne preduzima da se reši taj gorući problem. I ko bre izmisli tu glupost „boli me glava“, kad lepo može da se kaže: „Idi se, bre, istuširaj i operi zube, pa mi onda priđi bliže od sto metara“ ili „Neću s tobom ni u istu sobu, jer mi nije do mrcvarenja koje ti zoveš bračna dužnost“. Moglo bi i: „Usreći me nekom sitnicom od sto evra“, mada negde može i jeftinije da se prođe...</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Mogućnosti kol’ko hoćeš, a svi se zakačili za jednu i to netačnu. Eto, i doktori ožvalaviše dokazujući kako glavobolja, zapravo, nastaje zbog preterane „boli me glava“ upotrebe.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Mislim, neke glavobolje tek tad postaju stvarne. </div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-60828884079170247942013-01-14T20:52:00.002+01:002013-01-14T20:52:28.542+01:00Lud i zbunjen<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
E, majke mi da imam neku moć, uvela bih obavezni psihijatrijski pregled jednom godišnje za sve koji se bave bilo kakvim javnim poslom, pa makar to bilo i mesto trgovca u kiosku. Ne mogu, bre, više da podnesem ludake na svakom koraku, ali nešto mislim, ako su ovakvi slučajevi prošli na raznim konkursima i primljeni na neodređeno, kakvi li su tek oni što su otpali. <br style="margin: 0px; padding: 0px;" />To, bre, nema ni elementarnu trpeljivost prema klijentima, a o nekoj ljubaznosti nemoj ni da sanjaš. I ne znam ko im i gde ugrađuje one nadobudne face, ali svi redom imaju izraz lica kojim ti jasno stavljaju do znanja da im oduzimaš dragoceno vreme i ako nisi spreman u tri reči da kažeš šta ti treba, bolje da nisi ni dolazio. <br style="margin: 0px; padding: 0px;" />Čekam neku ekspresnu pošiljku već pet dana, dosad sam mogla peške po nju da odem. Dva dana zovem poštu, ali im telefoni nedostupni. Šta je ovo, mislim se, da im nisu isključili zbog neplaćenih računa?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I šta ću, put pod noge pa na šalter. Za divno čudo, tu gde se preuzimaju pošiljke niko ne čeka, a nema ni oznake da šalter ne radi. </div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
„Dobar dan“ - mrmljanje s druge strane onog stakla i ne gleda me. Vidim, prebira po nekim papirima, broji sitne pare i malo kucka po tastaturi. Kao u velikom je poslu. Premeštam se s noge na nogu, meškoljim se, kašljucam. Čekam da me primeti. Ma jok, ignoriše me načisto, а ја bih samo da pitam je l’ još radi, da ne stojim tu k’o lepa luda.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Iza mene se, već, lep red oteg'o, nestrpljivo me guraju i izviruju da vide šta toliko kilavim. Čuknem malo u onu staklenu pregradu - sunce ti tvoje, kad suknu na mene: „Šta je? Šta ’oćeš? Možeš malo da se strpiš, vidiš da sravnjujem? Evo, opet ne znam dokle sam izbrojala!“</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I nastavi da se žali koleginici na moj bezobrazluk - ovako više ne može da se radi, vidi kako se preznojila sravnjujući kasu, pita li nju neko kako podnosi ovoliki pritisak... Ova druga s razumevanjem klima glavom, gleda me i ona krvnički. Odnekud se pojavi šef. Malo smiruje iznerviranu službenicu, malo više se dere na nas u redu! Čitava gužva se napravi, već i neki iza mene dobacuju: „Stvarno nema smisla. Što ne napišete da šalter ne radi!“ Šef nabusito odgovara: „Kako ne radi? Vidiš da se žena slomi od posla!“ Par čekača udvorički brani službenicu, a meni pritisak udario u uši, tačno bih mogla da provučem ruku kroz onaj šalter i omlatim je o patos. <br style="margin: 0px; padding: 0px;" />Udahnem par puta duboko, da se malo presaberem, kad me preseče pitanje: „Šta si ti htela?“ Progutam i ono „ti“ i svu frku i čekanje, samo da saznam šta mi je sa pošiljkom. „Je l’ imaš izveštaj o dospeću?“ Naravno da nemam, zato sam i došla ovde „Pa kako ja da znam šta ti je sa pošiljkom? Jesi li sigurna da su ti je uopšte poslali? Uostalom, pređi na drugi šalter, meni upravo počinje pauza.“ <br style="margin: 0px; padding: 0px;" />E tu sam im svašta rekla: i ono o ludom i zbunjenom i da ih znaš-već-šta onaj ko ih je tu postavio i da za takve treba motka... Jedva sam vrata potrefila.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ma, bre, znaš kad bih primila nekog državnog službenika za stalno? Nikad. A i onda bih mu tražila psihijatrijski izveštaj.</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-55049549020375311292013-01-14T20:51:00.002+01:002013-01-14T20:51:29.619+01:00Kad njemu nije dobro<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Aman, što je muško naporno kad se malo razboli! Ko to nije gledao, nema pojma šta su muke teške. Kakav porođaj, serklaži bez anestezije i revizije na živo! Tu stisneš zube i moliš Boga da se onesvestiš. Ako te ne usliši malo se prodereš, čisto da izraziš neslaganje sa kasapljenejm i nastaviš da se moliš.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Uostalom žensko si, nisi se žalila kad si radila one stvari, pa sad trpi posledice.Mada, bolje bi ti bilo da se blago osmehuješ i sarađuješ, jer dr, pogotovo ako je muško, odlično zna koliko to stvarno boli i nema potrebe da se tu prenemažeš, ti razmažena ženo!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Nemoj ni muža da gnjaviš tim pričama. Je l’ se sve završilo kako treba? Jeste. Jesi li umrla? Nisi. Pa šta sad hoćeš, valjda celog života da mu nabijaš na nos svoju žrtvu? Neke lakše tegobe bolje da prećutiš, inače će se svima žaliti da ima ženu hipohondra.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
E, ali kad on zanemoća! Dolazi, recimo, s posla i jedva čujnim glasom progovara: „Meni nešto nije dobro“. Negde kod „nije“ se stropoštava na krevet, s pogledom samrtnika kome su odbrojani minuti. Odgovor na pitanje „Šta ti je?“ ima da čekaš, dok skupi snagu i iskidanim glasom procedi „Nije mi dobro.“ Naravno, tu treba da se pretvoriš u doktora opšte prakse i na osnovu nepoznatih simtoma odrediš dijagnozu. Kako on nema više snage da govori, čistom šacometrijskom metodom utvrđuješ šta mu sve nije. Toplomer i aparat za merenje pritiska treba da stvoriš u sekundi, naravno limunada bi već trebalo da bude spremna, a ako je ikako moguće i osrednja apoteka.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
On te klonulo gleda kako se lomiš koji lek da mu daš, iznerviran što nisi napamet naučila indikacije i način doziranja. Kako ne znaš? I prošli put kad mu je bilo loše ti si pola sata čitala uputstva, dok se on borio da ostane u životu. I šta mu meriš i temperaturu i pritisak? Daj nešto da ga povrati u život pa posle meri! Zovi nekog, vidiš da ne može više da izdrži! Ne, nemoj doktora, šta oni znaju i prošli put su mu rekli da mora da promeni način života, manje kafe, cigareta, alkohol i ljuto nikako! Je l’ ih poslušao? Naravno da nije i vidiš da mu ništa nije falilo do sad. Ovo je nešto drugo, sad je baš ufitiljio. I šta mu sad zvocaš, da si neka žena ti bi se zabrinula i pokazala razumevanje.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Posle pola sata, koliko treba i najbezveznijem leku da počne sa dejstvom, lagani uzdah i tužan glas te obaveštavaju da će mu se želudac raspasti od bolova. Supica bi dobrodošla, ali nikako iz kesice, dosta je hemije uneo, pa da ne dođe do neke reakcije. Uostalom, njegova mama je uvek kuvala pileću, sa domaćim rezancima. Pročitao je negde da je to lek i izvor svih potrebnih vitamina. Kako nemaš ni jedno pile u zamrzivaču? Šalji decu da kupe, dok ti umesiš te rezance i pristaviš povrće! Kad je konačno stvoriš, em je bljutava, em on nema snage ni kašiku da drži. A i više bi mu prijala neka šnicla, brže bi se oporavio. I šta si mu to dala da popije, kad ovako struže? Jesi li sigurna da nije alergičan na taj lek? Evo, sad mu se spava, to je pouzdan znak totalne iscrpljenosti. A šta ako se u snu onesvesti?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ne ispuštaj ga iz vida, ne idi ni do kupatila, ne počinji nikakav posao, ako nije u cilju izlečenja, jer on ima neki senzor koji se oglašava stenjanjem svaki put kad mu okreneš leđa. Ali dok drema, povremeno se mršteći, mogla bi da nađeš zamenu na poslu ili otvoriš bolovanje jednim telefonskim razgovorom, jer će ovo stanje potrajati bar tri dana. Nećeš valjda da ga ostavljaš samog i nemoćnog u kući?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Posle neprospavane noći i dežurstva za svaki slučaj, procenjuješ stanje bolesnika na osnovu dubine hrkanja. Ma, moraš na posao, valjda mu ništa neće biti dok se ne vratiš. Na prstima se šunjaš po sobi i taman kod zatvaranja vrata čuje se teški uzdah.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Probudio se i najtužnijim glasom pita: „Ideš? A ko će mene da pazi?“</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Aaaaaaaaaaaaaaj, šta ima ko da te pazi? Lezi tu ili da te vodim u bolnicu, pa nek te paze do mile volje! To samo misliš, a odgovaraš sasvim skrušeno: „Ma brzo se vraćam, ti malo dremni, evo ti daljinski i novine, ako ti bude dosadno.“ Naravno, doručak mu donosiš u krevet, lekovi raspoređeni u doze, telefon pri ruci.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Džaba sve to kad moraš da ga ostaviš pola dana samog, ali ostani odlučna da ne popustaj sažaljenju i očiglednoj nameri da ti nabije osećaj krivice. E nećeš ovog puta, makar bila skot do kraja života! </div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Do posla dva puta zvoni telefon, samo da pita koji lek sad da popije i je l’ pre il’ posle jela. Pola sata kasnije opet zove da pita kad se vraćaš kući. Sat vremena posle toga opet poziv – da svratiš za vreme pauze, ubi ga samoća, a i čini mu se da ima temperaturu!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
To što mu je toplomer na dohvat ruke uopšte ne znači da će ga upotrebiti, a i kako bi? Oko podneva se seti da bih mogla da svratiš do nekog doktora da proveriš da li mu daješ dobar lek, on nema snage za taj napor. Mora da je zaspao posle toga, jer se telefon neće oglasiti dobra tri sata, ali čim kreneš kući opet zazvonio – šta da jede, struže mu u stomaku! I ako nisi znala, deca su vam nemoguća i nikakvog obzira nemaju prema ocu u ovakvom stanju. Otišle su da se igraju! „Kad ćeš ti doći, meni je strašno dosadno. Ceo dan nisam reč progovorio, ostavila si me samog ovde da se mučim!“</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Evo idem, jedva čekam da dođem kući! Ali moram da drobim, jer me je strah od pomisli da ćeš bolovati još koji dan.</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-10385099096361938532013-01-14T20:50:00.003+01:002013-01-14T20:50:37.203+01:00Talenti (za svađu)<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ne umem javno da se svađam, a treba nekad i to da se uradi. Eto, izađem iz kuće kako treba i ni na kraj pameti mi nije namera da se s nekim hvatam za gušu, al' to, bre, sve nešto živčano i na kraj srca. I nema više uvoda, kao: "Ej, čekaj da te pitam nešto", pa lepo kaže šta ima i sačeka odgovor. Jok, bre! Lepo ih panika hvata da im u ustima ne istrune to što su namerili da ti saspu u facu. Odmah.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
To sve k'o da je ogluvelo, al' nekako selektivno. I niko nema strpljenja da sasluša, nego ti uhvati neku reč u prolazu i oko nje pravi konstrukciju. Pa se ljuti i drami, a najčešće je to što umišlja potpuno neosnovano. Posle im dođe iz odande u glavu, al' ružne reči ostadoše. Nema tog izvinjenja i objašnjenja koje će ih pokupiti kad se jednom prospu.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ima, doduše, i onih koji su rođeni naopaki, pa im dan propadne ako nikog nisu opleli i malo mu zagorčali život. Neki su samo bahati, drugi samoživi, treći tvrdoglavi, ali svi znaju da te dirnu gde ne treba.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Priznajem, svašta me iznervira, jedem se, pokušavam nekad otvoreno, češće uvijeno da to stavim do znanja onima koji mi živac pomeraju, ali sve nešto miroljubivo. Otprilike: „Nemojte da se ljutite što vam se ovako obraćam, ali meni malo smeta što ste takav kreten, pa ako biste ikako mogli da ne budete – bila bih vam veoma zahvalna“, ali nije to to. Dočekaju me, bre, rafalnom paljbom, okrenu priču naglavce i ja ostanem zabezeknuta tolikom visprenošću. Povučem se, kol’ko mogu dostojanstveno, pa se do kuće jedem i smišljam šta sam ono mogla i trebala da odgovorim, ali sad je kasno. Mislim, ako nisam u trenutku odreagovala, nema smisla da se vraćam 500m i dva sata unazad. I šta da kažem? E, stani malo, sad sam se setila?!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Zato čim uđem u kuću, dobijem neku neobjašnjivu želju da prvog koji mi se obrati raspalim čim stignem ( rečima, uglavnom). Nekako se potrefi da to baš uvek bude ovaj moj čovek. Namesti se zgodnom začkoljicom, kao da zna šta me je tog dana naljutilo. Ne bi me iznenadilo - toliko smo soli i hleba podelili, ali i junačkih svađa izdržali. Znam ja da nije on kriv što me je neko nagazio, pa sam ovakva, a i ako nije trenutno – ko mi garantuje da neće postati. Mislim, nije loše ni preventivno delovati, čisto da se ne opusti i uljuljka u bračnoj sreći.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
A što mi ide to s njim, te svađe i durenja, pa to je čudo jedno! Mogla bih, bre, s njim da se svađam letnji dan do podne. Ma i duže, nego ne volim da se ponavljam.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Mada, nije tako uvek bilo. Ranije nije ni znao, a ni hteo da se svađa. Skupim ja, recimo, materijal za jednu dobru svađu, a on – ništa! Ne prihvata. Uzvrati mi nekako miroljubivo i ja nasednem, šta ću. Dugo sam mislila da mi ne valja termin, pa probam pred spavanje, računam tad je najranjiviji. I krenem, onako cmeljavo i malo optužujućim glasom, pa dodajem na dramatičnosti i baš mi lepo ide – malo fali da se rasplačem. Taman sam negde pri vrhuncu monologa, kad me preseče hrkanje - zaspao čovek!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ma vidim ja da tu mora još da se radi, kad već nisi prirodno talentovan.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Sad se svađa sasvim pristojno, ume i da odgovori, nekad baš glasno. Tu se ja malo rastrčim da pozatvaram prozore i kao malo ga stišavam, al' ne odustajem. Kad baš preteram i počnem da brkam teme, pa ne mogu više da se setim oko čega je počelo, uskače on. Doduše, njemu je lakše, jer dok ja penim može da otkrije i lek za sidu, a kamoli neku dobru repliku.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I dobar je u tome, da vidiš kako ume da pogodi ono bolno mesto! Dobro, posle ja malo brišem prozore i plačem i durim se jedno dva - tri dana. Računam da je to mera jedne pristojne bračne svađe. I pokušavam da se setim ko je prošli put prvi popustio, da ne kvarim redosled.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Jednom u tom durenju naiđe neka torbarka, što prodaje zavese po kućama i onako, po veličini podočnjaka, s vrata zaključi da je gadna svađa skoro pala. Gleda me nekako iskosa, ne nudi i ne traži ništa, ni u dlan da mi pogleda neće. Uzdahne i kaže: „Našla si dobrog čoveka. Ali on pustio tebe, a ti pustila jezik. Skrati malo i čuvaj dobro koje imaš.“</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ništa joj nisam odgovorila. A i šta da joj kažem? Rekoh li da ne umem javno da se svađam?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
<br /></div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
P.S. Što li sam se toga danas setila? Mhm, vidi što mi muzgav ovaj prozor!</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-56428592569238046482013-01-14T20:49:00.003+01:002013-01-14T20:49:35.843+01:00Lovačke priče<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Što ja umem da poverujem u bajku, ko malo dete! Ma i u neke sitnije laži, ali i one baš očigledne.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Imam par baš dobrih prijateljica, od poverenja, i gomilu poznanica s kojima onako, uz kafu, palavordišem. To palavordisanje je ona vrsta razgovora koje treba uzimati sa rezervom, jer više služe da zadive i izazovu zavist, a ako je moguće i nelagodu kod nekog od prisutnih. Društvene igre u ženskom kružoku, koje podižu ili spuštaju ugled mnogih koji se po razgovorima povlače kao omiljene teme, a naročito muževe.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Da se razumemo, u muškom društvu ne volim kad razgovor poprima seksualne konotacije, nekako mi neprijatno i obično ispadnem puritanka. Nisam ja ta, nego šta ima da pričam o svom seksualnom životu (i smrti)? To smatram vrlo intimnim činom između (najviše) dvoje ljudi. Posledice se vide: ako blistam – sve ti je jasno, a ako sam potonula – još jasnije.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I o čemu da pričam? Da iznosim detalje u smislu: tamo noga, ’vamo ruka? Alo bre, nisam ti ja instruktor borilačkih veština! Da hvalim muža? Ne bi mi verovali. I otkud ja znam da li je ovaj sagovornik gej, pa kad pustim kandže da odbranim rođenog muža ispadne da sam netolerantna spram različitosti. Ma i da nije, šta ima njemu da ga hvalim? Da mu nabijem komplekse, pa da nas oboje mrzi? Ili da mu se žalim - odmah bi to shvatio kao poziv u pomoć. Od ovih koje srećem ni novčanu pozajmicu ne bih prihvatila, a kamoli tu vrstu pomoći.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
A da slušam muške krevetske priče? Ma ne mogu, bre, kad ih vidim onako otromboljene i vodnjikavog pogleda, ne uspevam da spojim lik i delo i tačka. Mislim, prepričavaju filmove za odrasle.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ali među ženama su ti razgovori sasvim drugačiji i znaju da budu baš onako, prosvetljujući. Mislim, sad kad znam za jadac. Ranije sam te razgovore shvatala ozbiljnije i dešavalo se da me baš zabrinu, a i, brate, unesu mi pometnju u rođene bračne redove.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Krenu bezazleno - ogovaranjem, pa se dotaknemo „onih“ priča i tu počne licitacija: onu muž priteg’o u kujni, ova ne može da se odbrani u kupatilu, treća nema mira ni pred decom... Jedna se klela da je na veš mašini najluđe, centrifuga i te stvari!!!! Naravno da se žene brane od tih nasrtaja, poznato je da nas ubi glavobolja, ali im muževi neki okretni i baš nasilni tipovi. Reklo bi se – svi sa tvrdim stavom. Pa samo probaj da zamisliš dotičnog kako vija ženu po kući, onako sa isukanim argumentom! Igra mu onaj pivski stomak i salo trese na sve strane, crven od napora i znoj mu s lica lipti, ali juri, bre!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Au, sestro slatka, a onaj moj... Ništa! Mislim, nije ništa, nego me ne juri. Doduše, ni ja se nešto ne opirem, ali mogao bi nekad vanredno da me preplaši. I dođem kući ljuta.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Gleda me čovek, zapitkuje, ugađa, nervira se, ne zna šta mi je. A meni malo bez veze da mu kažem: „Isukuj!“ pa se i dalje durim i traje to, dok mu nije puklo pred očima (mada mislim da je čuo jedan deo tog palavordisanja).</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Dobro, naljutio se prilično, neke detalje iz muških razgovora mi i otkrio (ali, zucneš li nekom!...), ali sam ja, konačno, shvatila da i mi, žene, imamo „lovačke priče“.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Aaa, pa čekaj sad da čuješ! Pa umem i ja svog muža da hvalim! Vidi ga kako je zategnut k’o struna, a ne trenira ni domine! Pa šta misliš, od čega? Šta da vam kažem, krenulo me onako – baš lovački. Vešto sam u to umešala malo istine, da me ne uhvate u čistoj laži. A i da im malkice nagazim sujetu.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ma znaš kako su me gledale kad sam se konačno oslobodila stida i uključila maštu? Onako, čista zavist! Sad mi se i same pozivaju u kuću, posebno kad znaju da mene nema.</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-7167418334706965822013-01-14T20:48:00.002+01:002013-01-14T20:48:39.097+01:0029.11.<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Beše nekad taj svinjokolj praznik... Čekalo se da sneg obeli banatsku ravnicu i zemlja smrzne taman koliko treba da ne gacaš po blatu u donjem dvorištu, pa da prođe mladina, jer ne valja ništa veliko tad da se radi, pa da se namesti neka svima neradna subota – i familiji iz grada i domaćinu na selu. Doduše, naši gradski rođaci nisu baš mnogo marili i malo su nam se podsmevali zbog sujeverja, al’ smo mi zagledali crkveni kalendar i po njemu se upravljali, da ne ogrešimo dušu radeći na neki sveti dan, pa makar i ne bio crvenim slovom zapisan. Šta ćeš, navik’o seljak da gleda u nebo i nada se nekoj pravdi odozgo, pa k’o veli – koga je moliti, nije ga ljutiti.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Nekako bilo najzgodnije da se svinjokolj zakaže za Dan republike, a ruku na srce, bilo je tu i neke simbolike, ako ćemo pravo. Jel’ nam ta domovina u krvi rođena? Jeste. E pa, nek joj se svaki rođendan u skladu s tim i obeležava. A i ono čučanje oko kazana mene neodoljivo podsećalo na slike boraca između dve bitke, posebno kad zacvrče žice na žaru, a treće lonče kuvane rakije se premetne od ruke do ruke. Mislim, stvarno su neki oko ćaletovog kazana vodili tešku borbu sa dilemom - da l' je slađe pečeno na žaru ili distano u saču! </div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
A moj ćale voleo ta masovna okupljanja, pa svake godine pozivao familiju s obe strane Dunava i oni se odazivali. Stvarno smo im se radovali i danima spremali za njihov dolazak. Mama i ja brisale prozore po najgorem mrazu dok nam nokti ne pomodre, štirkale i pažljivo peglale šustikle i vitražice, dugački deverski peškir za ogledalo i vezene posteljine na kojima niko sem gostiju nije zanoćio. Dve nedelje pre klanja, pravile veliko spremanje kuće, pregledale jorgane i jastuke, da se slučajno neki miš nije zavuk’o i ostavio pogan trag na njima, iznosile ih na mraz, lupale i okretale, pa ih slagale „pod vinklu“ na bračne krevete u gostinskoj sobi i prekrivale teškim brokatnim prekrivačima. Uz samo uzglavlje naređamo vezene jastučiće, a na sredinu stavimo italijansku lutku u raskošnoj haljini. Ih, kako sam se radovala kad mi je kuma Bosa donela tu lutku iz Trsta i maštala kako ću jednom da je iznesem na ulicu i pokažem Neni Mirkovoj, koja je istu takvu pre mene dobila. A uzimala sam je u ruke samo kad gosti treba da dođu i to da joj istresem prašinu sa punđe i čipkaste haljine. Koristila sam tu priliku da se izigram, pažljivo joj prelazila mekom krpicom preko lica, popravljala čarapice i sjajni ukras u kosi, pa je okretala da čujem da li još uvek plače i sklapa oči kad se položi na leđa. I vraćala je na krevet, kobojagi nezainteresovano, kad mama naiđe.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
A što sam volela miris te sobe! Ej, na šifonjeru poređane tegle slatkog od višanja, jagoda, šljiva punjenih jezgrom od oraha, a između njih krupne, žute dunje! Pa se izmešali mirisi tog slatkog i dunja, sa strukom bosiljka zadenutim u ram od ogledala i ruzmarinom ubačenim između složenih jorgana od naše vune! Mirisi jedne domaćinske kuće...</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Uveče smo mesile kolače. Vanilice sitne k’o naprstak, limun pita, orasnice, bele štangle od rogača... Miriše kuća na slatke začine i štirkane stolnjake, a sprema se klanje svinja! Baba po ceo dan krca orase pored šporeta i pazi na vatru, a svaki čas zapitkuje jesmo li javili Milovanu i Milijani kad da dođu. <br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Jesmo, Nana, javili smo im.<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Pa, je l’ će da dođu?<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- ’Oće, doći će sigurno.<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Ništa ovi orasi ne valjaju, vidi kakvi su šturi. Kad reče da dolaze?<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Pa za klanje, rekoh li ti?<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Aaaaaa, dobro nek dođu kad im bude zgodno. Ovo je i njihova kuća, dok sam ja živa. Posle kako vam drago.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Vremenom je novembarski svinjokolj dobio status Redovne godišnje skupštine Cvetkovića i svih onih koji su se s nama orodili, ali je baba i dalje zabrinuto proveravala jesmo li javili svima kojima je trebalo. A i oni stizali taman kad treba, mislim, kad se onaj najgori deo posla završi i paprikaš skloni u stranu, samo još jedan ključ da prebaci. I nekako dolazili svi odjednom, k’o da su se dogovorili. Stric Milovan iz Smedereva, tetka Milijana iz Kovina, stric Andrija iz Pančeva, tetka Mika sa Tirnanićima. Naravno svi porodični ljudi, a ne sreću se baš često, pa kad hrupe u kuću ne znaš ko se skim pozdravlje. Usred te gungule, mama me tera da iznosim posluženje. Sve po redu: slatko i voda, pa kafa i rakija, pa „Ajte za sto da se ne hladi papikaš.“</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
A ranom zorom mama podmesi krofne i skuva rakiju, pa s tatom pristavi kazan s vodom za šurenje i podlože šapurine pod kazanicu. Tek onda budi mene i brata. Dok čekamo da se voda zagreje, iznesemo iz šupe veliki sto i ćale namontira ram i čengele na koje će da kači svinju, pa dugo oštri noževe, posebno onaj dugački kojim prvi i jedini udarac zadaje. Uvek mu bilo žao da se životinja muči i smatrao je pitanjem časti da se sam čin klanja jednim potezom i za što kraće vreme obavi.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Brat i ja cupkamo oko njega i duvamo u promrzle prste dok skupljamo tuluzinu i šapurine. Taman kad mama pronese kante tek pomuženog mleka, procedi ga i razdeli u bronzine naređane oko česme, stigne neki od stričeva na kojeg je te godine red da pomaže oko klanja. Nazdrave on i ćale po jednom vrućom, prekrste se i krenu da jure prvo svinjče. Svinja k’o da zna šta joj se sprema, svaki put se nabije u najudaljeniji deo kočine i nema sile da je isteraš odatle. Ako je nekako i namame u dvorište, čim vidi bele gumene kecelje na ćaletu i stricu, zaždi preko stajnjaka u baštu i tamo se zavuče u plast sena ili tuluzine. Znalo je da potraje to premudrivanje i jurcanje za svinjom, razbacivanje bala slame i snopova tuluzine, strepnje da će nekog povrediti. Kao da je svaka htela dobro da izmuči svog koljača i time ga oslobodi krivice što joj zariva nož pod grlo. Kad je konačno uhvate i obore na zemlju, ćale podvikne meni da se sklonim u kuću. Valjda da me poštedi grozne scene, ali ma koliko stiskala oči i pokrivala uši, uvek sam taj jezivi hropac jasno čula i čangrljanje šerpe u koju hvataju krv za krvavice, jedine kobasice koje nisam nikad okusila. Malo kasnije tup udarac kad telesinu prebace u korito za šurenje i zveket lanaca dok je okreću u vreloj vodi.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I beskrajno sam mrzela i te zvukove i nepodnošljivi vonj kad je podignu na čengele i raspore. Mrzeli su i oni, pa su baš tada prekidali posao da bi u letnjoj kujni popili kafu i malo se ugrejali kuvanom rakijom. Pa izlazili da odmah i drugoj svinji prekrate muke.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Posle je sve išlo lakše i nekako se videlo da znaju šta rade. Na jednu stranu se odvajaju šnicle i krmenadle, na drugu masnije meso za mlevenje, leđanice i plećke za sušenje, creva već oprana i potopljena u slanu vodu s belim lukom... Stričevi, teče i zetovi posedali na panjeve i stoličice oko kazana, peku meso na žici i pripijaju vruću. Povremeno doviknu da im treba ’leba, ali vidi se da im prija što se taj lepi običaj održao u selu. Ja se malo ljutim što se nikakvog posla ne prihvataj, al’ gde da zucnem? Do večere sav posao završen, švargle, krvavice, bele kuvane i obične ljute kobaje okačene da se ocede, mast razlivena u velike kante s poklopcem, a čvarci mirišuuuuuu i krckavo se rumene u vangli. U neko doba ćale se zdovoljno okrene gostima: <br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Završismo za danas.<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Bogami, domaćine, ove godine mesa k’o drva!<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Jeste, vala. Radmila, sipaj po jednu da nazdravimo, pa da večeramo. <br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- E tako valja, domaćine! Ogladnesmo ti kraj tolikog mesa.<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Ajte vi u kuću, postavljeno je. Sad ću ja, samo da sklonim alat.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Sve što možeš da zamisliš od mesa nađe se na tom stolu, i prženo i dinstano i rolovano i punjeno, a gde je turšija, pa čvarci, pa pečene paprike s belim lukom, pa sir, kajmak, pogača... I prinosimo i dalje:<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Dopuni onaj oval sa šniclama... daj još hleba. Ko je za vino? Daj ono iz balona! Ti ćeš pivo? Snajka, šta ti piješ? <br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Mmmm, meni svejedno. Što su vam lepi čvarci ove godine!<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Daj meni jedno pivo.<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Evo i kolači.<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Mene ne nudi, ne mogu više da zinem...<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Nana, što ti ništa ne jedeš? Ajde uzmi malo, meni za ljubav.<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Samo se vi služite, neka mene. Meni srce puno kad vas vidim ovako okupljene. <br style="margin: 0px; padding: 0px;" />Tu negde ćale digne čašu i nazdravlja:<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- E pa, draga moja familijo, dobro vi meni došli i nek da Bog da se još mnogo godina okupljamo u zdravlju i veselju! Živeli!<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />- Živeli! Živeli!<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />Zazveče čaše, pa neko tiho zapeva: „Majka Jovu, na oranje sprema, na oranje sprema...“ A mom ćaletu puno srce, lepo mu se pogled od miline zamaglio.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Eh, a ja se nešto noćas setila tog praznika, pa mi zamirisali čvarci i sve osluškujem, hoće li me neko zovnuti da podložim vatru pod kazanicu.</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-2926795777004521632013-01-14T20:47:00.002+01:002013-01-14T20:47:18.155+01:00Između rafova<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ima kod mene u komšiluku jedan mini market koji u žargonu zovemo Šupa. Nije to bezveze, stvarno je ofucana i štrokava i sve u njoj bazdi na buđ, a i prodavačice im se nekako utopile u enterijer, pa ne znaš od čega ti je veća muka – od njih ili robe kojoj je odavno istek’o rok. Dobro mesto za izbegavanje, al’ nekad ti lakše tu da svratiš, nego da šipčiš do grada i čekaš u beskrajnom redu sterilisanog mega marketa za kilo ’leba i litar mleka.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Onomad čujem da su promenili vlasnika i da je sad na mestu legendarne Šupe, jedan od onih slatkih porodičnih dućana. I odem da se lično uverim. Stvarno, već na prvi pogled sve deluje sasvim pristojno. Novi rafovi puni raznovrsne robe, cene umerene, a prodavačice dočekuju kupce osmehom. Taman sam zinula da ih pohvalim, kad me preseče galama neke žene:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Evo ti je kurva, mamu ti kurvarsku Je l’ ti ta piše ljubavne poruke? Šta si mislio, da je neću naći? Je l’ ti sad jasno što sam te terala da me voziš od radnje do radnje?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Pa utanjenim glasom, imitirajući, nastavlja:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Gde si ljubavi? Gde si ljubavi? Moj ti čovek ljubav, a? Moj? Ti ćeš mog čoveka da otimaš, đubre pokvareno?!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Kasirka se pridigla, mi kupci izvijamo vratove i izvirujemo iza rafova, a ona druga prodavačica se zavukla u ćošak između police sa hlebom i frižidera, savila glavu i ne progovara. Kraj usplahirene žene što se dere stoji čovek i umorno ponavlja:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Nemoj pred svedocima, može da te tuži. Nemoj pred svedocima…</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Žena, kao da ga ne čuje, nastavlja svoj monolog:</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Šta ti je s licem, kurvo? Kaži ljudima ko te tako unakazio? Ajde kaži! Mislila si da neću da te nađem, a? Mislila si da mi je dosta što te muž umlatio. E sad ćeš da vidiš šta su batine! Ima krv da propišaš kad te ja do’vatim. Ima da propištiš svaku suzu koju sam isplakala. I ja i moja deca, đubre pokvareno!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I zaleće se na prodavačicu šakama, čupa je za kosu, šutira i psuje, psuje… Pominje decu i kuću i kola koja je krvavo otplaćivala. Muž jedno vreme stoji pored njih i samo gleda, pa se i on umeša. Odvaja ženu, nešto joj tiho govori, a ona se otima. Plače i kune i njega i tu što joj se u brak umešala. I preti da će ih oboje zapaliti. Pa se izvi iz njegovih ruku i pljunu ga posred lica.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
- Šta je, pizdo muška? Plačem, pa šta ako plačem? I ti si plak’o kad sam ti uhvatila poruku. Jesi plak’o si i molio me da te ne ostavljam. Šta si mislio, da neću pred svetom da se brukam? E ’oću. I u zatvor ću da idem, ako treba, al’ ću prvo krvi da ti se napijem. I tebi i tvojoj drolji. Nek ti se ceo svet smeje što si pizda obična. Pi-zda, pi-zda!</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
On podiže ruku, zadrža je u vazduhu, oklevajući, pa je udari tako da se skljokala u frižider sa mlekom i jogurtom. I izađe iz prodavnice. Žena se iskobelja iz onog frižidera, preteći procedi uplašenoj preljubnici da nisu još završile i istrča za mužem. Niz kaput joj se cede prosuto mleko i kisela pavlaka i ostavljaju lepljiv trag po prodavnici. I nama, slučajnim svedocima.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Ostavila sam punu korpu na kasi i otišla do mega marketa. </div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-19481634588335620322013-01-14T20:45:00.000+01:002013-01-14T20:45:03.419+01:00Svetosavlje 1<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Dođem ti ja pre neki dan u školu, kad tamo frka! Vidim okupio se Odbor za proslave u punom sastavu, samo im ja falim da počnemo zasedanje. Ne’š verovati, opet proslavljamo Sv. Savu – školsku slavu! <br style="margin: 0px; padding: 0px;" />Da naiđe neko nepozvan na takav jedan organizacioni skup, rekao bi da smo maločas prvi put čuli i za Sv.Savu i za sečenje kolača i za prigodan program tim povodom. A lepo se sećam da smo, kol’ko prošle godine, u istom sastavu zasedali i dogovorili se da je to poslednji put da se sastajemo navrat-nanos po bilo kom osnovu i da je krajnje vreme da se napravi neki plan proslave kojeg ćemo se držati, bar dok nam traje mandat.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />Ili je to bilo pretprošle godine? Ne mogu da se setim, ali na isto mu dođe. I onda smo, kao i pre neki dan, razbijali glavu da li ide himna pa govor ili obrnuto, jurili po hodnicima da nahvatamo dvoje-troje dece za recital i gledali kome da uvalimo kumstvo. Samo što je ranijih godina to bilo na nivou škole, pa se nismo mnogo ni jedili. Ajte, molim vas, ionako nam niko od gostiju ne dolazi, a i mi iz kolektiva, koji se namolimo da dođemo na sopstvenu slavu, jedva čekamo da se završi recital i pređe na nešto konkretnije! (Deca nam i tako ne dolaze na ta neradna slavlja, a putnicima mrsko da se tiskaju po autobusu zbog pola sata dosadnog kulturno-umetničkog programa.)</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />Eeeee, ali ove godine smo domaćini na opštinskom nivou i nema smisla da se izbrukamo! Elem, prebrojimo se mi u tom organizacionom odboru, stisnemo redove i zaključimo da nam bruka ne gine! Niti imamo spremljen program, ni izvođače. Ma nemamo ni nekog k’o bi rekao – e, ovako ćemo! Dobro, neki entuzijasti se teše da se od naše struke i ne očekuje kultura, umetnost još manje, al’ brate, imamo 750 đaka i 80 zaposlenih! Pa valjda imamo nekog ko ume da pročita pretrukovane recitacije pred trista gostiju, a da ne zamuca kod prve rečenice?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />I smislimo na brzaka program. Na velikom odmoru privedemo dve devojčice, utrapimo im scenario išvrljan na parčetu papira i zadatak da se psihički pripreme, jer još ne znamo šta će i kad da čitaju. (Srbisti se nešto ljutnuli i otkazali saradnju, pa moramo da improvizujemo mi ostali. Što će reći – inženjeri, likovnjak i veroučitelj!) Recital nemamo namerno, ionako smara. Nemamo ni hor, al’ nema veze, pozajmićemo od susedne škole, ako uvežbaju i drugu strofu himne. Idemo na scenske efekte, tu smo mnogo jaki. Jedan projektor tamo, drugi ovamo, snop svetla na slavski kolač i žito i to je to! Dodaš malo zvona i svetlosnih efekata i ima gosti da popadaju u nesvest od oduševljenja! Između toga sveštenici obave svoje, opštinari izdele povelje zaslužnima, lokalni KUD izvede prigodan splet i hor otpeva himnu i eto ti sat vremena kulture. A kome se ne sviđa, može da... Mislim, uvek se nađe neko kome se ne sviđa, zar ne?<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />Srećom, ne bi mnogo gostiju.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
<br style="margin: 0px; padding: 0px;" />P.S. Nego, za danas nam zakazan krkanluk na nivou škole, a ja im obećala tanjir kolača, pa odo' nešto na brzinu da smandrljam. Il' da kupim kutiju keksa i pravim se blesava?</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4776962263935817569.post-294524456362282152013-01-14T20:43:00.002+01:002013-01-14T20:47:42.676+01:00Sporedna stvar<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Odavno je neko rekao – ako hoćeš da vidiš kakvo je stanje u državi, uđi u neku ustanovu koja se finansira iz budžeta. U školu, recimo srednju, jer ona nije obavezna. Mislim, nije obavezna za sve koji su završili osmoljetku, samo su zaposleni to shvatili kako njima odgovara, pa dolaze na posao kad i kako im se ćefne.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Četrdesetočasovna radna nedelja (što u prosveti znači 20 časova redovne nastave + 1 dopunske + 1 dodatne + 1 slobodnih aktivnosti + priprema + rad u stručnim organima + dežurstvo + koješta da se namiri norma) svodi se na najviše 4 radna dana od po onoliko časova koliko si raspoložen da održiš. Podrazumeva se da radiš po savesti, koju svakako imaš čim ti je poverena časna dužnost da obrazuješ i vaspitavaš budućnost ove zemlje.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Dobro, sad to o savesti, malo preterujem. Mislim, to ti je rastegljiv pojam i podleže opravdanjima, tako da je svaki izgovor prihvatljiv, a ne moraš ni da obrazlažeš ako te mrzi. Uostalom, ko je taj ko će ti mirne savesti odbijati po 20% tri meseca od bedne prosvetarske plate, kad iza tebe stoji sindikat koji jedva čeka da im se direktor otme kontroli, pa da ga smene po hitnom postupku i postave podobnijeg? I što baš tebi, kad pola kolektiva radi isto, ako ne i gore? Šta ćemo sa onima koji imaju više od pola pozitivnih ocena? Šta sa onima koji petice dele kao da predaju fizičko? Gde su tu standardi i postignuća? Hoćete mi reći da je to u redu, kad se zna da Bog zna za 5, moj profesor za 4, ja za 3, a ova deca mogu dobiti 2 samo ako redovno dolaze na časove i ne prave mi probleme? Što prvo ne kazne one koji podilaze deci i roditeljima i tu glume da rade, a dobro se zna kako su se zaposlili i ko im je bio veza? Je l’ neko proverio njihovu diplomu? I zar sad, u ovoj situaciji kad novine bruje o nasilju u školama, treba da im se doturi i priča o mobingu, jer to insistiranje da se redovno dolazi na posao nije ništa drugo nego mobing?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Dodatna nastava se opravdano ne drži, jer nema zainteresovanih, a dopunska... Pa čekajte, je l’ se to plaća? Za ovu platu dovoljno je i telefonom se javiti da ne dolaziš na posao. Dežurstvo? Dajte, molim vas, pa čemu služe školski policajci i video nadzor? I šta može profesor da uradi sa maloletnim nasilnikom, koga su ispustili još u jaslicama (na glavu)? Da ga vaspitava? Pa taj da je prijemčiv za vaspitanje ne bi ni bio nasilnik.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Dobro, recimo i da dođeš svaki dan na posao, da li je to dovoljno da ti se ne prigovara koješta? Recimo, trajanje časa? Valjda smo se izborili za toliko autonomije da satnicu određujemo po sopstvenom nahođenju! Možeš i celih 45 minuta da se zamajavaš po učionici, niko ti ne brani. Mislim, možeš ako si raspoložen da se zameriš sposobnijim kolegama koji lekciju izdiktiraju za dvadesetak minuta i odu da obave hitan telefonski razgovor. Deca i tako ništa nisu ukapirala, pa je utvrđivanje gradiva zaludan posao. Naravno, ako im daš kontrolni, ceo posao završiš za 5 - 10 minuta, koliko i najsporijem đaku treba da se potpiše, preda prazan papir i izađe iz učionice. Ocene (čitaj jedinice) se i tako upisuju u zbornici, daleko od očiju onih kojima su namenjene. Šta ima da im se obrazlaže i ko će da se buni kad i sami đaci znaju da nemaju pojma ni kako se zove predmet, a kamoli šta se u dotičnom izučava?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
E da, malo ovu idilu kvare desetine đaka koji izgubljeno bauljaju po hodnicima i dvorištima, smoreni od čekanja i neizgovorenog pitanja – zar se ovde i ovako stiče znanje kojim će zaraditi sebi za život? Stvarno ta deca sebi svašta dozvoljavaju, mada... Nisu ni oni krivi, mukice, prva dva časa nemaju po rasporedu, a stigli su redovnim đačkim autobusom iako su mogli da krenu bar tri sata kasnije, jer na treći nije došla profesorka (dete joj dobilo temperaturu baš kad se spremala za posao). Sa četvrtog ih pustio sposobni profesor (onaj što brzo diktira), pa su otrčali do najbliže pekare da jedu i zakasnili na peti čas. E, tu ih onaj savesni profesor sačekao rečenicom: „Što se mene tiče, svi ste upisani“, pa nisu ni ulazili, jer im i tako sledi neopravdani izostanak. Šesti i sedmi čas otkazani, jer profesor ima hitan sastanak u Sindikatu, baš se odlučuje o štrajku u vezi jubilarnih nagrada.</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
Al, nema veze. Nek’ su nama puna usta reforme i inkluzije i individualnih obrazovnih planova i neka je u dnevnicima svaka rubrika propisno popunjena... A đaci? Čekaj malo, da su tu zbog znanja, zvali bismo ih učenici, zar ne? I šta će im znanje? Valjda ih čeka posao kad završe školu, a završiće je sigurno?</div>
<div style="background-color: white; color: #0f090c; font-family: Arial, Helvetica, sans-serif; font-size: 14px; line-height: 21.59375px; margin-top: 15px; padding: 0px;">
I tako... Preterujem, a?</div>
</div>
Nenahttp://www.blogger.com/profile/12529767491652559853noreply@blogger.com0