недеља, 19. јул 2015.

субота, 5. април 2014.

Velizar i Marina

Velizar ćelavi od muke. Od desnog uveta do temena proteže se ogolela koža, a one, tek izbile tanušne vlati nesvesno čupka čim razgovor o Marini sklizne na druge teme. Sluša krajičkom svesti, vrebajući trenutak kad će se ubaciti nekim sitnim sećanjem na nju i niko nema srca da ga prekine dok zagrcnuto priča. Na čas utihne, kao da osluškuje, a pogled mu se izgubi i nervozno čupkanje pojača. 
Velizar je Marinu voleo dugo i mnogo i čekao je, kao u priči, da i ona njega zavoli. Predugo je čekao, toliko da su svi digli ruke od njega. Uglavnom se opijao, sedeći negde po strani društva i prostora u kojem je ona dominirala. Marina je bila centar i zamajac kruga u kojem su se, kao u kovitlacu, smenjivali likovi i događaji, u kojem se odvijao čitav varoški život. Velizar je bio na samoj periferiji tog kruga, potpuno neprimetan i tih. Čekao je i pio da prekrati čekanje. Drugi su se pomerali na Marininoj lestvici, menjali položaj i ulogu, preskakali, kao elektroni, sa jedne orbite na drugui i znalo se, ako te ona primi među svoje pratioce, primila te je čitava varoš. Umela je da prepozna i podstakne strunu radosti u ljudima, da ih navede na sto čuda ne bi li otkrili ono najtoplije u sebi.
Nekad se povlačila u senku trona kraljice trača, dajući drugima prostor da ižive svoje ludorije, a čim zapreti opsanost da varoški život utone u čamotinju, vraćala se u centar dešavanja, da još jednom da zamajac događajima koji će se dugo šapatom prepričavati. 
Pričalo se da je u vezi sa nekim oženjenim dilberom, potpuno nesvesnim da mu je samo činjenica što se dovodi u vezu sa Marinom davala značaj. Mora da se zaljubio toliko da se razdvojio od žene, ali nedovoljno da se stvarno razvede. A obe su ga ludo volele i pristajale na nečasne uloge koje im je podelio. Trošio je ženine pare i najbolje godine ljubavnice, lagao ih obe, dovoljno vešto i sa takvom strašću da nijedna nije posumnjala da je baš ona ta prava. Nadmetale su, se svaka onim što je imala. Žena stabilnim domom, raskošnom kućom i ogromnim prihodima, a ljubavnica svojom mladošću, lepotom, neiscrpnom radošću kojom ga je obasipala. Sretale su se po Banji, bizarno uživajući u bolu koji su jedna drugoj nanosile, a uporne u neodustajanju od tog čoveka koji ih je godinama mučio. Toliko je dugo to bolesno stanje trajalo, da je on postao samo oruđe kojim su jedna drugu povređivale. To što su obe zvale ljubav odavno je zgaslo u poniženjima koja su podnosile i lepo se videlo da taj trougao održava samo inat. Čim je jedna digla ruke i druga se povukla. Ostavile su ga gotovo istovremeno, kao da su se dogovorile i niko nije saznao kako se i zašto to, konačno, desilo. On se još neko vreme povlačio po varoškim bircuzima, vrebajući priliku da iznese prljav veš o bivšoj ženi i ljubavici, ali nikome više nije bilo zanimljivo da sluša preuveličana sećanja ocvalog švalera. 
I Marina se potpuno povukla, umorna od ponižavajućih godina te grešne ljubavi, od zluradih priča, osuda, zavisti svih onih žena koje su je glasno pljuvale, a u tišini se pitale kako to izgleda prepustiti se strasti i vrebale priliku da i same to okuse. I dalje je bilo dovoljno samo da se pojavi, pa da se sve ustalasa, ali je svakim svojim gestom poručivala da je ona sa ludostima završila. Nije pričala o svom gorkom iskustvu, nije se pravdala, objašnjavala, čak i kad bi neko namerno pomenuo onog bilmeza, pravila se da nije čula i nastavljala razgovor nekom sasvim običnom temom. Jedino kad bi je neko s kim je bila baš bliska podsetio na grešne dane, pogledala bi ga molećivo, dajući mu do znanja da je ta tema suviše bolna da bi se o njoj pričalo. I čovek bi ućutao, postiđen što je išta pominjao. 
Provela je godine odbijajući da novom ljubavi popuni prazninu koja je ostala iza one promašene. Raskošna lepota je lagano venula, a Marina je ostajala sama. Nudili su joj se mnogi, opominjali je da joj preti samoća u starosti, ali nje se to nije ticalo. Samo je želela da utone u anonimnost i skoro je usela u tome.
A baš tu, među onima koje niko ne primećuje sačekao ju je Velizar. 
U početku smo mislili da je to njen novi hir, da se umorila od samoće i dosade varoškog nedešavanja, da je pregrejani avgust potpalio vatre koje je samovoljno ugasila. Predviđali smo da će joj ova ljubav potrajati koliko i sezona na Žićinoj plaži i začudili se kad je u oktobru osvanula u Velizarovoj kući. „Ma zapili se, pa ostala da prespava", tako smo govorili, a kad je to učestalo toliko da je u svoju kuću odlazila samo da se presvuče, u neverici smo odmahivali glavom. Tada se neko setio da je Velizar uvek bio tu negde, u Marininoj blizini, ali toliko tih i nenametljiv da niko na njega nije obraćao pažnju. Pazio je na nju iz sopstvenog pijanstva, bez osude, bez ljutnje, samo beskrajno tužan što je troše pogrešni ljudi i što on sam nema dovoljno snage da je izvuče iz ludila u koje je zašla. A voleo ju je baš takvu, nepromišljenu, strastveno predanu samouništenju, ranjivu i drčnu istovremeno. I negde je znao da će joj on biti poslednja ljubav, ona od koje se ne gori, već tinja i povremeno rasplamsava sigurnošću trajanja. 
I Marina je oživela, prepoznajući u Velizaru onaj mir i spokoj za kojim je tragala besneći u mladalačkim ljubavima. Posvetila mu se ostacima ljubavi koju je neštedimice rasipala na sve strane. Lagano se distancirala od svih koji su je podsećali na ono ludili, jer nije želela da njima naruši sklad koji je gradila sa Velizarom. Njegovim prijateljima je zamenila svoje, njegovu rodbinu prihvatila kao svoju rođenu, od njegove kuće napravila dom o kojem je sanjala. A Velizara, sasvim običnog i neprimetnog, lagano je preobrazila u šarmantnog advokata koji pleni u društvu. Imala je taj neverovatni dar da čoveka kojeg voli gurne u prvi plan dajući mu iluziju da je značajniji nego što je stvarno bio.
Živeli su par godina ušuškani skladnim mirom, ugađajući jedno drugom. Ispunjavali su jedno drugom želju i pre nego što bude izrečena, putovali, okupljali u svom domu odabrane prijatelje, pomagali bratsku decu i obe familije i nikad, baš nikad se nisu požalili jedno na drugo. Onda je Velizar nastradao u saobraćajnoj nesreći, kad se potpuno pijan vraćao sa nekog derneka. Jedan glupi muški razgovor mu je vratio najgore more - da je nije dovoljno vredan, da ga ne može takvog voleti i da još čeka onog koji ju je najviše ranio. Jedva se oporavio od lomova, ali su mu ostale teške glavobolje koje su se alkoholom i upornim odbijanjem da joj kaže šta ga muči samo pogoršavale. Izjedala ga je ljubomora na njenu prošlost toliko da je u svakom pogledu prepoznavao ono čega se ona odavno odrekla. A ona je znala i gorela od strepnje da će grehe okajati žrtvujući Velizarovu ljubav. Davala mu se dušom i telom, preklinjala, patila, ugađala mu, negovala ga i svakim dahom sve više strepela. Upinjala se preko svojih granica da se održi tanka nit odanosti, toliko se upinjala da je vreme na poslu provodila potpuno iscrpljena. Brinuo nas je njen stalni umor, njene temperature koje nisu prestajale. Zapitkivali smo je koješta, navodeći je da nam otvori dušu, jer je bilo očigledno da pati, nagovarali je da ide kod lekara, bar da se pregleda, a ona bi samo odmahnula rukom: „Nije to ništa, samo sam malo umorna. Velizara ovih dana mnogo boli glava". I terala njega na sva moguća ispitivanja, brinući se ljubavlju žene, prijateljice, majke i sestre istovremeno. A kopnela je naočigled svih nas i kad više nije imala ni toliko snage da njemu pruži čašu vode, saznala je od čega boluje. Tada je Velizar skupio ono malo snage preostale od glavobolja, namerno zaboravio na njihov uzrok i posvetio se Marininom lečenju. Zapustio je posao tragajući za melemom koji će je ozdraviti. I svaki novi lek mu se činio kao onaj pravi, a svaki savet budio novu nadu. Nije više smeo da zaspi, plašio se da će njoj nešto zatrebati. 
Onog jutra je okrenuo leđa samo da sakrije uzdah nemoći pred njenim bolom, a kad je ponovo pogledao već je bila sa druge strane. Ugasila se tiho, bez ijedne reči, ali nikad nije otišla iz njegovog života. Svako jutro Velizar skuva dve kafe. Jednu popije, a drugu ostavi netaknutu. I ode na posao, samo da mu vreme brže prođe. Popodne postavi sto za dvoje, ali ne jede. Oćuti desetak minuta, pa ode do groblja ili na reku, zavisi gde će joj tog dana biti bliže. Jednom je sanjao da leži na trosedu u dnevnoj sobi, opuštena, preplanula u belom šorcu i majici, sa rukama pod slapom kose. Rekao joj je: „Otkud ti, Maki, zar nisi...?" a ona se nasmejala i odgovorila: „Umrla? Možda i jesam, ali sam stalno ovde, samo ti ne umeš da me vidiš." 
I od tad je mirniji. Naučio je da je vidi, ponekad joj glasno odgovara na pitanja i krivo mu je kad ga neko običnim temama prekine u tom razgovoru. Tada nervozno čupka kosu iznad desnog uveta, tačno na onom mestu gde ga je nekad probadala užasna glavobolja.

недеља, 3. фебруар 2013.

Pola veka



Lepe, uspešne, još poželjne i zrele. Žene u pedestim. Konačno tamo, preko one granice koja odvaja mladost od ostaka života. Nemoj da se zaluđujemo, bolji deo je prošao. Šta smo uradile, uradile smo. Neke su se ostvarile kroz karijeru, neke kroz porodicu, neke pokušale to dvoje da uskalde. Jesmo li zadovoljne? Jesmo li srećne? Jesmo li to htele?
Tjah, kad malo razgrneš fasadu i oslušneš  jedva primetnu tišinu u priči o stanovima, putovanjima, ludim provodima i uspomenama koje su nas obeležile, otkrićeš potisnuto nezadovoljstvo i zagrcnuti strah od onoga što nas tek čeka. I nema te šminke, koktela ni dobrih cipela koje će ukloniti senku tuge i potpuno izbrisati tragove neprospavanih noći u kojima smo se pitale – Bože, što baš mene? Šta sam ti skrivila, pa me ovako kažnjavaš?
 Znam da svaka od nas ima neku muku s kojom vodi, uglavnom, izgubljene bitke, kao što znam da nam ni inteligencija, ni životno iskustvo, ni sve ono u čemu smo blistave nikako ne pomaže da rešimo taj jedan problem koji godinama vučemo na grbači. Nekoj je to promašeni brak, nekoj finansije, nekoj deca, nekoj neostvarena karijera… A šta god bilo, sigurna sam da je svaka zamišljala svoj život uzbudljivijim i lepšim, nego što stvarno jeste. I ne znam baš ni jednu ženu koja je potpuno zadovoljna sobom.
 Nekad mi je lakše da se opravdam sudbinom, a nekad mislim da sami biramo okruženje, scenario, okolnosti... bem li ga kako da nazovem to s čim treba da se rvemo čitavog života. Tada zamišljam da na rođenju dobijemo jednu providnu sferu, koja raste uporedo s nama i možeš da vidiš kroz nju, nekad ti se čini da to s druge strane možeš i da dodirneš, ali iz nje nema izlaza, koliko god se trudio. Ili ima, ako uspeš da pokidaš tu tananu opnu koja ti ograničava delovanje i ne dozvoljava da dosegneš baš sve što poželiš. Samo... to kidanje ima svoju cenu i ko je spreman da plati, ide dalje, do sledeće opne. Neki se slome sami, nekima se slome najbliži, a neki dugo opstaju neokrznuti i uvereni da su svojom sposobnošću, nekim izuzetnim darom ili naklonošću više sile, zasluženo dobili izlaz. Možda i jesu, ko će ga znati?! Ja se još vrtim u svojoj sferi i čeznem da iz nje izađem, ali me plaši cena tog koraka.
A možda samo treba da se pomirim sa sobom I smislim šta ću sa ostatkom ovog života?