понедељак, 14. јануар 2013.

Domaćin


- Alo, Selice.
- Da?
- Ovde B.
- Koji B?
- Tvoj B. Zaboravila si me?
- B! Kakvi zaboravila, nego ti se glas nekako promenio! Gde si, čoveče?
- U Požarevcu.
- Šta radiš tamo, pobogu? Ajde dolazi smesta kod mene.
- U vojsci sam, ne mogu sad da ti dođem.
- U vojsci? Ej, prekidaj vezu, nazvaću ja tebe.
- Ma jok, bre, samo pričaj. Kako si ti, kako ti je tamo? Mi vam se letos nadali, al’ ne dođoste.
- Dobro smo, neću sad da ti pričam ništa, nego traži da te puste za vikend. Znam da će ti dati 100%, ionako nemaju čime da vas hrane. I dolazi kod mene smesta. Je l’ važi?
- Pa videću. Neka to, nego sam hteo da te čujem. Kako su ti deca?
- Svi smo dobro. B, bliže ti je da dođeš kod mene, nego da ideš kući. Obećaj mi da ćeš bar razmisliti o tome.
- Obećavam. Videću nešto. Javiću ti se.
Ej, moj B se javio iz vojske! Upoznala sam ga pre par godina, kad sam sa ocem tražila svoje korenje po Kopaoniku. Ispostavilo se da smo rođaci, ali nikako nismo uspevali da složimo sve kockice i zaključimo ko je kome šta. Ja od njega starija 25 godina, a on mi stric. Treće koleno. Bilo mi smešno da ga tako oslovljavam, pa sam ga prozvala „Moj B“. Zacerekao se, malo pocrveneo i zaleteo niz livadu, da uhvati loptu, koju su moja deca ispustila. Dečak od sedamnaest godina.
Uveče seo u čelo stola. Oko njega sredovečni muškarci, pričaju o žetvi i piju pivo. I moj B prihvata flašu. Otpije gutljaj, namršti se malo, a pogled mu svaki čas odluta prema deci koja se igraju u ćošku. Gledam ga i mislim: „Bože, on bi se radije igrao.“ Sigurno mi je uhvatio misao i nije mu se svidela. Čujem ga kako govori:
- Sutra dovlačimo seno iz Velike livade. Moramo da poranimo, dok nije upeklo. Baba, ti ideš u malinjak da podbereš ona tri reda do potoka. Ostavi gajbice, ja ću da ih iznesem na put, kad završim seno.
Sedim među ženama, takav je red. Ne učestvujem u njihovom razgovoru. Slušam B i razmišljam kako mi taj glas i lice dečaka ne idu jedno uz drugo. Moj B je sa 15 godina napustio školu da bi preuzeo domaćinstvo. Nije imao izbora. Kad mu je otac umro, u kući ostale tri žene (baba, majka i bolesna tetka) i dva dečaka. Jedan je morao da se prihvati uloge domaćina. Izbor pao na B, iako je godinu dana mlađi od brata. Kako mu je bilo, to samo on zna. Kaže:
- Što se tiče rada, tu mi se ništa nije promenilo. Znaš da smo bili siroti k’o sirće. Otac bolovao od kad znam za sebe, majka brinula o njemu, a mene i brata baba vodila kad pođe u nadnicu. Ona napred, nas dvojica za njom, pomažemo joj. Prve pare sam zaradio u drugom osnovne... I kupio sebi cipele. Kad je otac umro, brat je treb’o da postane domaćin, stariji je. Ali on prepustio meni. I šta ću? Neko je morao.
B se ne žali. Kad ga pitam kako živi, odgovara:
- Dobro nam je. Zdravi smo svi, hvala Bogu. Kad površim posao, odem dole do prodavnice. Posedim malo sa društvom, nekad se zapijemo... ’Oćeš da ti pokažem imanje? Znaš da je to tvoja prababa ostavila mom dedi?
Ja se smejem i nešto mi milo. B me vodi po livadama i pokazuje rukom:
- Ono brdo zovemo Mikića livade. Sve je ono bilo njeno. Bila bogata miraždžika, ali joj sin pogibe od groma, a tvoja baba ode u Banat sa mužem i decom. Ranka ostala ovde i pred kraj života sve razdelila sirotinji. Mojima najviše ostavila, jer su je gledali.
Pogleda me ispod oka, pa nastavi:
- Kažu ovi stari da ti ličiš na nju. Jesi li je upamtila?
Odmahujem glavom i smejem se:
- Ej, bre, nisam ja baš toliko stara!
Smeje se i on. Pa ozbiljno nastavi:
- Ako da Bog, dogodine ću da završim kupatilo. Sproveo sam vodu u kuću, ali nisam stigao da ga uradim ovog leta. Žao mi što se mučiš ovih dana, znam ja da si ti naučila na bolje uslove. ’Oćeš da dođeš dogodine?
- Prvo ti kod mene, da mi uzvratiš posetu. I nemoj tu da mi pričaš o mučenju, nisam ja baš tako svilena.
- Nisi. Znaš da sam malo strepeo kad ste javili da dolazite. Ja zamišljao neku uštogljenu profesorku, a ti skroz obična.
- I ja sam tebe drugačije zamišljala. Očekivala sam nekog derana od sedamnaest godina, a dočekao me ozbiljan čovek.
Gleda me i smeška se zadovoljno.
- Samo vojsku da odslužim.
Proleteše četiri godine od tog susreta. Preksinoć mi je na vrata pozvonio vojnik. Moj B dobio vikend. Ne bih ga poznala na ulici. Raskrupnjao se, lice mu malo ogrubelo i oči mu izgubile onaj dečački sjaj. Grlim ga i uvodim u kuću, on se izvinjava što nam tako dolazi. Gledamo se i smejemo, pokušavamo da započnemo razgovor, ali smo oboje suviše uzbuđeni zbog ovog susreta, pa su nam rečenice iskidane. Teram ga da jede, ali se on snebiva. Vidim da mu je neprijatno. Tek sutradan se opuštamo i uz kafu i rakijicu nastavljamo davnašnju priču. B i dalje odlučuje o svemu: šta se seje, kad se žanje, kome se prodaje, gde se koji dinar ulaže. Svake jeseni spremi drva, popravi krov na kući, donese iz grada namirnice za celu zimu, dotera stoku iz planine. I ode da radi izolacije po gradskim kućama. Vrati se s proleća da poore i zaseje svoje njive i poveže malinjak. Kaže:
- Teže mi je bilo kad je baba umrla, nego oca kad sam sahranio. Ona mi je bila desna ruka, a radila za dva čoveka. Kad se ja nešto zbunim, a sramota me da pitam starije ljude u selu, da me ne ismevaju, ona mi pomogne. Nikad mi nije rekla - ovako treba! Nego izokola, kobojagi mi predlaže, da me ne uvredi. I nikad nije otišla da spava dok me ne poljubi u čelo i blagosilja. Ja otidnem sa drugarima na vašar, zapijemo se i lepo nam, zaboravimo koje je doba. Kad se vratim kući, vidim ona budna. Čekala me cele noći. Ih, da je ona sad kući, ja nikakve brige ne bih imao. Sad se pojedoh od sekiracije, kako će majka i tetka same. Nejake su obe. Brat se zaposlio u fabrici, jesam ti rek’o? Nije mu neka plata, al’ bolje i to nego da propada u selu.
Slušam ga, a ne smem ništa da pitam. Čekam da nastavi. Priča mi o majci i tetki, o drugarima koji su otišli u grad. O svom stidu što je ostao na osnovnoj školi. Kaže:
- Čitam sve što stignem, ali nije to dovoljno. Sramota me da kažem šta imam od škole.
Ja ga ubeđujem da upiše neku školu vanredno, mogao bi i ovde kod mene. Tako bi mi češće dolazio. Sviđa mu se ta ideja. Ućutao se i negde odlutao u mislima, pa se trgne i uzvikne:
- Ej, napravio sam kupatilo! ’Oćeš da dođeš ovog leta?
- Naravno. Sad kad ti se navadim, nećeš moći ni motkom da me oteraš. Ima da ti dolazim i leti i zimi.
- Obećaj mi da ćeš bar razmisliti o tome.
- Obećavam, B. Obećavam...

Нема коментара: